Sin je djece cvijeća, strogo se pridržava veganskog načina života, ne čita novine niti gleda svoje filmove. Nije završio ni osnovnu školu, ali govori tri svjetska jezika, svira dva instrumenta i naizust recitira Shakespearea i Rilkea. Njegov metodski pristup glumi ponekad graniči s ludilom, no nitko mu ne može osporiti činjenicu da je jedan od najtalentiranijih glumaca svoje generacije. Donosimo uzbudljivu životnu priču Joaquina Phoenixa!
Pravim imenom Joaquin Rafael Botton, plod je ljubavi Arlyn Dunetz, Židovke rusko-mađarskog podrijetla, i Johna Bottoma, posrnulog katolika španjolsko-irskih korijena. Ovaj neobičan par upoznao se potkraj šezdesetih, nakon propalih ranijih brakova: ona je, kose ukrašene cvijećem, stopirala uz autocestu; on, elegantan u trapezicama i razdrljenoj košulju “puf” rukava, zaustavio je automobil i ponudio joj prijevoz. Nakon što su na zadnjem sjedalu polovnog “Forda” vodili ljubav a ne rat, odlučili su se vjenčati i pridružiti hipijevskoj komuni.
Vječito napušeni dvojac čvrsto je vjerovao kako je našoj civilizaciji odzvonilo i kako će u budućnosti svi gradovi nestati, a na njihovu će mjestu ponovo biti livade, šume i ljudi koji će živjeti u slozi i harmoniji. Dok taj blaženi trenutak ne stigne, odlučili su putovati svijetom i dijeliti opijate s istomišljenicima. Kad je Joaquin 1974. došao na svijet, prvo što je ugledao bili su ushićeni dugokosi mladići i djevojke, okupljeni oko njegove majke i oca u trošnoj kolibi u San Juanu u Portoriku, gdje se obitelj u to vrijeme zatekla. Neobičan ožiljak iznad usne, s kojim je dječak rođen, u maloj je zajednici jednoglasno interpretiran kao znak dobre karme.
Uvjereni da su djeca “budućnost čovječanstva” te da to što nemaš ni dolara u džepu nikoga ne bi trebala spriječiti u prokreaciji, Arlyn i John “štancali” su djecu kao na traci i nadijevali im imena koja su trebala izraziti njihovu odanost prirodi: nakon Rivera (Rijeka), na svijet su došle djevojčice Rain (Kiša), Liberty (Sloboda) i Summer (Ljeto). Joaquin, treće dijete, bio je ljubomoran na maštovita imena koja su dobili ostali članovi obitelj, pa je kao četverogodišnjak od bližnjih zahtijevao da mu se ubuduće obraćaju kao Leafu (Listu)!
Mozga rastaljenog svakodnevnim konzumiranjem marihuane, roditelji djecu nisu cijepili niti su im davali lijekove. Umjesto toga, liječili su ih biljnim pripravcima. U svojoj potrazi za Istinom, Slobodom i ostalim iluzijama, otišli su korak dalje: pridružili su se sekti “Djeca Božja” i kao misionari krenuli širiti njeno učenje po zemljama Južne Amerike. Dobili su nova, biblijska imena – Arlyn je postala Amram, a Johnu su se obraćali kao Jochebedu. Potonji je stekao povjerenje začetnika sekte Davida Berga, pa je proglašen “nadbiskupom od Venecuele”, države u kojoj se obitelj na neko vrijeme skrasila.
Nakon što je Berg razotkriven kao manipulator opsjednut seksom s maloljetnicama, obitelj napušta sektu i prikuplja novac za odlazak na Floridu. Lova je sporo pristizala, pa su se kao slijepi putnici ukrcali na jedan teretni brod, koji ih je vratio u domovinu. Za vrijeme plovidbe, mali Joaquin ugledao je prizor koji ga je duboko potresao: brodski kuhar kidao je glave živim ribama, koje su se nemoćno bacakale. Osjetljiv kakav je bio, srušio se u nesvijest, da bi se kasnije zarekao kako nikad više neće kušati životinjsko meso.
Novi početak obitelj je obilježila prezimenom koje simbolizira ponovno rađanje – Phoenix. Po dolasku u SAD, John se zaposlio kao vrtlar, a Arlyn je postala tajnica na NBC-ju. River i Rain počeli su nastupati po natjecanjima za mlade talente, dok je samozatajni Joaquin u početku glumio i pjevao u osami vlastite sobe. Roditelji, ispod čije je hipijevske fasade izbijala proračunana ambicija, vukli su potomke od audicije do audicije, a ljudi iz showbusinessa prvog su zapazili Rivera, koji se nakon nastupanja u reklamama i spotovima uspio afirmirati kao dječji glumac. Upravo on povukao je za sobom mlađeg, jednako nadarenog Joaquina, koji mu se pridružio na setu tada popularna dječjeg serijala “Sedam nevjesta za sedmoricu braće”.
Pod imenom Leaf Phoenix, debitirao je na velikom platnu ulogom u SF komediji “Spacekamp”. Iako se pričalo da će film biti veliki hit, to se spletom nesretnih okolnosti nije dogodilo. Naime, nekoliko dana prije nego što se film trebao početi prikazivati u kinima, svemirska kapsula “Challenger” eksplodirala je pri uzlijetanju, nakon čega nitko više nije bio raspoložen za lepršavi filmić o svemirskim pustolovinama. A Joaquin više nije bio raspoložen za grijanje stolice: školovanje napušta kao 12-godišnjak, uz blagoslov roditelja.
Nakon niza nezapaženih uloga i rastave roditelja, odlučio je napraviti podužu stanku od glume. Preselio se s ocem u Meksiko, gdje je godinama za život zarađivao u znoju lica svoga, obavljajući najteže fizičke poslove. Sit takvog života, vraća se u Hollywood, odlučan u namjeri da se probije u filmskom svijetu, u kojem je njegov mlađi brat već bio stvorio ime. Nažalost, njegov povratak na javnu scenu odigrao se u okviru tragičnih okolnosti: 31. listopada 1993. godine, u klubu “Viper Room” u Los Angelesu predozirao mu se brat River. Upravo je Joaquin bio taj koji je pozvao hitnu pomoć, no nije stigla na vrijeme – voljeni brat izdahnuo mu je na rukama.
Mjesecima nakon tragičnog događaja Joaquin nije uspijevao doći sebi. “Dio mene umro je s njim i bojim se da nikad više neću biti cjelovita osoba”, ispričao je. Njegovo ranjeno srce dodatno je trovao osjećaj krivnje: smatrao se odgovornim za smrt brata, jer ga je upravo on te večeri nagovorio da iziđu u zloglasni klub. Zraka nade pojavila se u vidu čuvenog redatelja Gusa Van Santa, koji ga je 1995. angažirao u filmu “Žena za koju se umire”. Uloga priglupog mladića kojeg požuda prema manipulativnoj zavodnici odvede u zločin mladog je glumca lansirala u zvjezdanu orbitu.
Nakon nekoliko solidno odrađenih projekata (“Pogrešno skretanje”, “Osam milimetara”, “Glineni golubovi”, 2000. godine je stigao megauspjeh, uloga u “Gladijatoru” Ridleyja Scotta. Rimskog cara Komoda portretirao je kao višeslojnu osobu: djetinje zahtjevnu i željnu ljubavi, te istodobno spremnu na najveće okrutnosti. Nominiran je za Oscara za najbolju sporednu ulogu a, u svome osobenjačkom stilu, na dodjelu je poveo – majku!
U filmu “Otrovno pero Markiza de Sadea”, drami o životu kontroverzna francuskog književnika i filozofa, maestralno je utjelovio lik svećenika razdiranog “nečistim” žudnjama. Nakon hvaljenih filmova “Zaselak” i “Hotel Ruanda”, 2005. je odigrao ulogu života u “Hodu po rubu”, biografskoj drami o country legendi Johnnyju Cashu koja mu je donijela Zlatni globus i nominaciju za Oscara. Osim glumačkog, pokazao je zavidan pjevački talent: sve glazbene brojeve sam je izveo! Toliko se uživio u ulogu da je pročitao sve Cashove biografije, naučio svirati gitaru, te na setu zahtijevao da mu se obraćaju pjevačevim nadimkom J. R. Uz to je, kako bi što uvjerljivije portretirao notornog ispičuturu, svakodnevno maltretirao jetra ispijajući viski za viskijem. S vremenom je počeo sve žešće piti, pa pijanca više nije ni trebao glumiti. Neki su spekulirali da ga je u alkoholizam povuklo opetovano snimanje scene u kojoj Cash doznaje za bratovu smrt, što ga je toliko podsjetilo na vlastiti gubitak da je na setu znao glavom lupati u zid. Srećom, na vrijeme je shvatio da ima problem, pa se po završetku snimanja otputio u kliniku za liječenje ovisnosti.
Nakon hvaljenih nastupa u filmovima “Braća po krvi”, “Očeva pravda” i “Ljubavnici”, šokirao je javnost najavom da se povlači iz svijeta filma kako bi “ispričao svoju priču kroz glazbu, medij koji najneposrednije dopire do ljudske duše”. Isprva, nitko ga nije shvatio ozbiljno. On se, međutim, nije šalio. Ne samo da je počeo pjevati – počeo je repati! O “talentu” koji je pritom iskazao najbolje svjedoči podatak da ga je publika, čije je uši dva sata mučio bizarnim performansom, gađala praznim limenkama piva. “Svaki početak je trnovit, ali vjerujem da će publika s vremenom prepoznati poruku koju im pokušavam darovati. Za sada me, nažalost, ljudi ne razumiju”, požalio se.
Ljudi nisu razumjeli ni glumčev, pardon, rapperov novi imidž: raščupana kosa, brada kao u članova “ZZ Topa”, pivska trbušina, poderane trenirke i neke čudne krpe na glavi. U takvom je izdanju nastupio u showu Davida Lettermana, a odgovori koje je davao slavnom voditelju u najboljem bi se slučaju mogli opisati kao nesuvisli. Sve to je potaknulo ljude da se zapitaju je li se umjetnik navukao na drogu, otišao korak predaleko u metodskom pristupu glumi ili ga je pak ščepala kakva mentalna boljetica. Bilo je i onih koji su smatrali da je riječ o običnoj psini.
Potonji su, pokazalo se, bili u pravu: Joaquinovo mahnitanje bio je pomno osmišljeni trik koji je poslužio kao sjajan uvod u lažni dokumentarac Casseya Afflecka “Još sam tu: izgubljena godina Joaquina Phoenixa” (2010.). Affleck, inače suprug Joaquinove sestre Summer, itekako je cijenio žrtvu koju je lažni rapper podnio za afirmaciju njegove karijere, pa mu je poklonio novi “Mercedes”. Napravio je tek manju omašku: kako su sjedala automobila bila kožna, morao ih je o vlastitom trošku promijeniti!
Oslobođen suvišnih dlaka i kilograma, bio je spreman za nove izazove. U filmu “Gospodar”, djelomično inspiriranom životom oca scijentologije Rona Hubbarda, portretirao je ratnog veterana koji, pokušavajući se reintegrirati u svakodnevni život, pristupa sekti i postaje fasciniran njenim karizmatičnim vođom (iskustvo koje je imao s “Djecom Božjom”, priznao je, itekako mu je koristilo u gradnji lika). Odan metodskom pristupu, puna je tri mjeseca bio “u liku”, pa je hodao svijetom u demodiranom odijelu i govorio s čudnim naglaskom. Nominiran je za Oscara, ali mu je prestižni kipić još jednom izmaknuo iz ruku. Nagradu koja mu je toliko dugo izmicala, Oscara, napokon je dobio 2017., za ulogu traumatizirana bivšeg agenta u filmu “Iskupljenje u New Yorku”, a dvije godine kasnije, briljirao je kao naslovni lik u filmu “Joker”, udahnuvši novu dimenziju jednom od najozloglašenijih negativaca iz DC svijeta.
Piše: Lucija Kapural
