Karakterni glumac i beskarakterni suknjolovac: Od “druge violine” do holivudskog prvaka

Harvey Keitel, jedan od najcjenjenijih glumaca današnjice, puno je desetljeće nastupao u off-broadwayskim predstavama, uživajući u blaženoj anonimnosti. Njegova filmska karijera počela je slučajno. Toga toplog jutra 1967. godine, mamuran šećući ulicom, opazio je oglas koji je tražio glumce za ulogu u filmu tada još neafirmiranog Martina Scorsesea. Redatelj, tvrdoglav koliko i ambiciozan, već tada je imao kriterije kojima nije bilo lako udovoljiti. Dok su producenti često s nerazumijevanjem gledali na njegove avangardne zamisli, Keitel se njima oduševio te je spremno prihvatio ulogu u uratku “Tko to kuca na moja vrata?”. Bio je to početak suradnje koja će obilježiti njihove karijere!

Šest godina kasnije, Scorsese snima remek-djelo “Ulice zla”, a ulogu Charlieja Cappe, mafijaškog utjerivača dugova koji pokušava pomiriti kriminalnu aktivnost s vjerskim dužnostima, povjerio je upravo Keitelu. Oduševljen projektom, glumac ni sekunde nije oklijevao kad je redatelj zatražio od njega da pred kamerama odbaci i zadnju krpicu. Premda su kritičari pohvalili njegov nastup, film je u zvjezdanu orbitu lansirao drugog glumca, Roberta De Nira, dok je on ostao u sjeni.

Scorsese ga je 1974. angažirao i u filmu “Alice više ne stanuje ovdje”, romantičnoj drami sa snažnim feminističkim prizvukom. Keitelova sposobnost portretiranja mračnih, nasilnih likova zabljesnula je u punom sjaju: toliko je uvjerljivo utjelovio okrutnog zlostavljača supruge da ga se partnerica Ellen Burstyn, naslovna Alice, počela pribojavati. “I nakon što bi se kamere pogasile, na Keitelovom licu titrao je luđački osmijeh. Ne znam je li se radilo o metodskom pristupu glumi ili o pukoj pozi ali je činjenica da su me u njegovom društvu podilazili žmarci. Izbjegavala sam ga kao vrag tamjan!”, ispričala je.

Možda najbolju ulogu u životu, onu ljigava, primitivnog svodnika, ostvario je u Scorseseovu kultnom “Taksistu” iz 1976. “Svi su govorili da je to najodvratniji lik u povijesti filma, no ja sam ga prije svega pokušao shvatiti. Svi smo mi, htjeli to priznati ili ne, proizvod okruženja u kojem živimo”, ispričao je. Povijest se ponovila: unatoč maestralnoj glumačkoj kreaciji, Keitel je ponovno ostao u sjeni kolege i prijatelja De Nira. Premda su ga u medijima posprdno nazivali “drugom violinom”, bio je zadovoljan svojim statusom. “De Niro je nevjerojatno talentiran. Ne doživljavam ga kao konkurenciju – nikad nisam sreo čovjeka koji vam se tako lako i tako duboko može uvući pod kožu!”, naglašava.

Uslijedilo je najveće razočaranje u Keitelovoj karijeri. Dobio je ulogu kapetana Benjamina Willarda u Coppolinu filmu “Apokalipsa danas”, ali je samo dva tjedna prije početka snimanja izbačen iz projekta i zamijenjen Martinom Sheenom, i to nakon žestoke svađe s redateljem. Ako je vjerovati tračevima, “kreativne razlike” je pokušao riješiti šakama, ali su ga kolege odvukli od prestravljenog Coppole!

Nakon toga, njegova karijera upala je u crnu rupu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, glumio je u nizu nezapaženih filmova kao što su SF budalaštine “Saturn 3” i “Deathwatch”, a pojavio se i u nizu talijanskih televizijskih filmova B-produkcije. “Smiješno mi je kad me netko prijekorno pita zašto sam glumio u tolikim filmovima. To je kao da postolara pitate zašto je napravio toliko cipela. Naravno da nisu svi bili kvalitetni ali čovjek mora jesti”, ispričao je Keitel, koji je nezadovoljstvo poslom i životom tih dana utapao u viskiju i kokainu. Ta navada uvelike mu je narušila zdravlje, kako fizičko tako i psihičko. Ionako ne osobito krupan, bio je spao na pedesetak kilograma, nije se brijao niti prao kosu, a sveopćem dojmu propasti doprinosila je i novostečena navika da, besciljno bauljajući ulicama, razgovara sam sa sobom.

Iz krize ga je izvukao stari prijatelj Scorsese, koji je i sam imao bogato iskustvo s opijatima, dodijelivši mu ulogu Jude u biblijskoj drami “Posljednje Kristovo iskušenje”. Evo što je ispričao o tome prijelomnom trenutku: “Oduvijek sam bio skeptičan prema ideji da je Juda, kao bogat čovjek, za šaku zlatnika izdao Isusa. Ovdje je prikazan na drugačiji način: kao čovjek koji svojim djelima ispunjava plan providnosti”. Pripremajući se za ulogu, Keitel je pročitao na desetke teoloških i filozofskih knjiga. Kad se kontroverzni film, za koji je Scorsese puno desetljeće tražio producenta, napokon pojavio u kinima, isprva tihe optužbe za blasfemiju pretvorile su se u nekontrolirane izljeve bijesa. Scena u kojoj Isus – sjajni Willem Dafoe – pod utjecajem Sotone halucinira da vodi ljubav s Marijom Magdalenom do te je mjere rasrdila vjerske fanatike da su, u pariškom kinu u kojem je film prikazivan, bacili Molotovljeve koktele u publiku. Posljedice su bile strašne: trinaest osoba zadobilo je teške opekline. “Ljudska glupost ne poznaje granice”, bio je jedini Keitelov komentar.

Mekše lice prvi je put pokazao u drami “Thelma i Louise”, feminističkoj inačici priče o Bonnie i Clydeu, portretiravši lik altruističnog policajca. Za redatelja Ridleya Scotta, kojeg mnogi suradnici smatraju zahtjevnim i teškim, imao je samo riječi hvale: “Ridley je genij. Ako me ponekad i tlačio, činio je to kako bi ostvario svoju viziju!”. Premda je uradak ušao u antologiju američkog filma ceste, pravu prekretnicu u Keitelovoj karijeri donijet će tek uloga gangstera u kriminalističkoj drami “Bugsy”. Posve zasluženo, nominiran je za “Oscar” i “Zlatni globus”. Dobio je još  jedno priznanje – časopis “Empire” proglasio ga je jednim od sto najseksepilnijih muškaraca na svijetu. Po običaju, njegov komentar bio je kratak: “Pobogu, gdje su vam oči?!”.

Uloga vječno drogirana policijskog poručnika u Ferrarinom “Okorjelom policajcu” kao da je bila krojena po njegovoj mjeri. “Oduvijek su me privlačili teški likovi, u kojima se prelama dijalektika dobra i zla. Poručnik je napravio strašna nedjela, ali unatoč tome čezne za iskupljenjem. Upravo u toj čežnji sadržana je sva ljudska drama”, objašnjava. Zapazivši Keitelov “mračni potencijal”, Tarantino mu je povjerio uloge u dva filma, “Psima iz rezervoara” i “Paklenom šundu”. U prvom, u kojem je ujedno potpisan kao koproducent, briljirao je u ulozi zlosretnog pljačkaša Mr. Whitea; u potonjem je bio uobičajeno jeziv kao Winston Wolfe, stručnjak za uklanjanje tragova nakon ubojstava. Jednu od najkompleksnijih uloga ostvario je u “Pianu”, drami Jane Campion. Ponovno je učinio ono od čega većina njegovih kolega zazire – skinuo se do kraja. “Beskrajno su me živcirali napisi o mom obnaživanju. Bio sam gol u filmu, naravno. Što mislite, kako oni koji se zgražaju nad tom činjenicom vode ljubav, u odijelu?”, izjavio je.

Uspjeh filma pružio mu je priliku da bira projekte u kojima će sudjelovati, no ostao je dosljedan sebi. Odbio je niz uloga u visokobudžetnim spektaklima zbog onih u nezavisnim filmovima ili prvijencima nepoznatih redatelja. Jednu od najupečatljivijih uloga, onu filozofski nastrojenog vlasnika kioska, ostvario je u filmu “Dim” i nastavku “Dim u lice” Waynea Wanga i Paula Austera, a s Austerom je surađivao i u romantičnoj drami “Lulu na mostu”. Pri odabiru uloga se, naglašava, uvijek oslanjao na instinkt: “Kad osjetim probadanje u želucu, ushit istodobno sladak i bolan, znam da sam na pravom putu!”.

Oslanjanje na instinkt pokazalo se ispravnim: uz rijetke podbačaje, nastavio je nizati uspjehe. Ekscentrični imitator Elvisa Presleya u “Finding Graceland”, pastor koji postaje talac nepredvidivih pljačkaša u uspješnici “Od sumraka do zore”, Nečastivi glavom i bradom u “Malom Nickyju”, nacistički zločinac u “Sivoj zoni”, revni agent FBI-ja u “Crvenom zmaju” samo su neke od Keitelovih hvaljenih uloga.

Za razliku od njegove karijere, ljubavne veze Harveya Keitela bile su sve samo ne skladne. Osim glumčeva teškog karaktera, tome je doprinijela navada da bira partnerice koje mu mogu biti ako već ne unuke a ono barem kćeri. S četvrt stoljeća mlađom Ambeth Davidtz hodao je nekoliko godina, dok glumici nije dosadila njegova mrzovoljnost, egocentrizam i eklektično shvaćanje pojma vjernosti.

Trinaest nesretnih godina proveo je u “divljem” braku s Lorraine Bracco. Petnaest godina mlađu kolegicu, s kojom ga je povezivala strast prema čitanju i fotografiji, upoznao je sredinom osamdesetih u Parizu, da bi nakon nepunih mjesec dana poznanstva počeli živjeti zajedno. Bila je to, kao što će se pokazati, greška. Ono što je počelo kao strasna veza s vremenom se pretvorilo u gorak odnos prepun uzajamnog predbacivanja. Bracco će kasnije ispričati da je njen nevjenčani suprug bio žestoki pijanac, koji je u alkoholnoj izmaglici često znao dići ruku na nju.

Kad nije maltretirao bolju polovicu, Keitel joj je nabijao rogove: jedna od njegovih ljubavnica bila je 43 godine mlađa pornodiva Moana Pozzi (u memoarima “Moanina filozofija”, pokojna zvijezda filmova za odrasle ocijenila je – od jedan do deset – celebrityje koji su gužvali njene plahte. Dok je Keitel dobio čistu desetku, njegov prijatelj De Niro provukao se s jedva prolaznom četvorkom!). Stvari su se nakratko poboljšale nakon što su postali roditelji kćerkice Stelle. “Tih je dana bio tako nježan i pažljiv. Doista sam vjerovala da ćemo uspjeti. Prevarila sam se!”, s tugom se prisjeća Lorraine. Nakon raskida, uslijedila je ogorčena borba za skrbništvo nad djetetom. Sudac je dodijelio malenu majci, ali je Keitel podnio žalbu, optužujući Lorraininog novog supruga, redatelja Edwarda Olmosa za zlostavljanje djeteta. Sudac je presudio u Keitelovu korist, a Olmos je dobio zabranu prilaska djevojčici. Nakon što je Lorraine postala bivša gospođa Olmos, pitanje skrbništva ponovno je došlo na dnevni red: odlučeno je da djevojčica živi s majkom, a Keitelu je odobreno da je redovito viđa.

Iako već gotovo šezdesetgodišnjak, nakon razlaza s Lorraine nastavio je skakati s cvijeta na cvijet. Tijekom devedesetih, mijenjao je starlete i wannabe glumice kao na traci, da bi se potom zaručio za gotovo tri desetljeća mlađu keramičarku Lisu Karmazin. Kad mu je saopćila da je u drugom stanju, Keitel ju je poveo na romantično putovanje u Pariz. Uvjerena da je pronašla srodnu dušu, zaljubljena žena već je počela birati vjenčanicu. Bila je to greška u procjeni. Nekoliko dana nakon što mu je Lisa rodila sina Hudsona, “čovjek njenog života” joj je hladnokrvno saopćio da se zaljubio u drugu. Unatoč njenom preklinjanju da je ne ostavlja, Keitel se oženio dvadeset dvije godine mlađom kanadskom redateljicom i glumicom Daphnom Kastner. Tradicionalan židovski obred održan je 2001. u Jeruzalemu, u jednoj od najstarijih sinagoga na svijetu, nakon čega je uslijedila zabava za obitelj i prijatelje u vili Roberta De Nira.

Iako su se poznavali samo tri tjedna prije nego što su rekli “da”, brak se začudo pokazao izuzetno stabilnim. Rođenje sina Romana dodatno je učvrstio ljubav bračnih drugova. “Možda nisam uvijek bio uzoran suprug, ali sam bez sumnje najbolji otac na svijetu”, kaže Keitel koji je, kako se čini, napokon odustao od izvanbračnih izleta. “Ne postoji žrtva koju ne bih podnio za svoju djecu. Osjećam veliku bliskost prema njima, možda zato što sam, na neki način, i sam još dijete!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari