Kao djevojčica glumila je u kultnim hororima svoga oca, da bi se kasnije i sama uspješno okušala u radu iza kamere

Kad bi netko tražio da nabrojite sve redatelje ili scenariste za koje ste čuli, vaša lista po svoj bi prilici bila poprilično dugačka. Situacija bi bila dramatično drugačija kad biste se trebali prisjetiti imena pripadnica ljepšeg spola koje su ostvarile zapažene rezultate na tom planu. Mnogi i danas smatraju da je film prvenstveno “muška igra” jer su, navodno, žene odveć nježne za često tiranski pristup ljudima koji podrazumijeva rad iza kamere. Ipak, postoje žene koje će gromoglasno viknuti “rez” iz svoje redateljske stolice ili napisati scenarij koji će oduševiti svijet. Jedna od njih je talijanska filmašica Asia Argento.

“Život nije cesta koja vodi od cilja do odredišta. Život je ono što se događa kad skreneš na stranputicu. A ja sam, vjerujte mi na riječ, skretala mnogo puta”, riječi su jedne od najkontroverznijih redateljica današnjice. Ne radi se o pukom filozofiranju: njen život uistinu je bio turbulentan. Pravim imenom Asia Aria Maria Vittoria Rossa Argento, rođena je 1975. godine u Rimu. Egzotičnu ljepotu baštinila je od majke, slavne glumice Darije Nicolodi, a strast prema morbidnom i opskurnom dar je oca (na slici poziraju zajedno!), redatelja stiliziranih i brutalno nasilnih horora Darija Argenta (ako vas njegova “Suspiria”, fantazmagorična oda gadosti, nije nagnala da napunite gaće, ništa neće!). Dario i Daria bili su predani umjetnici (ona je bila njegova muza i kao takva glumila bezbrojne masakrirane žrtve u kultnim mu filmovima) ali su, kako to često biva, na roditeljskom planu podbacili.

Kako su zbog posla stalno izbivali iz kuće, mala Asia rasla je u osamljenu djevojčicu koja se, umjesto s prijateljima, opsesivno družila s knjigama, pisala nadahnute poeme o suicidu i zagrobnom životu te “uzgojila” niz psihičkih boleština, od kronične depresije do agorafobije. Asijinom samopouzdanju nisu doprinijeli ni očevi zlobni komentari na račun njenog izgleda – umjesto “dobro jutro”, govorio joj je kako je ružna i muškobanjasta, prezirno odmjeravajući na centimetar joj ošišanu kosu. Nije ge impresionirala ni kad je, s nepunih osam godina, objavila zbirku poezije, ni kad je kao devetogodišnjakinja ostvarila glumački debi u serijalu Sergija Cittija.

Tek nakon što je počela nastupati u njegovim filmovima (“Demoni 2”, “Crkva”, “Trauma”, “Stendhalov sindrom”), Dario je obratio pažnju na kćer – doduše, najčešće kako bi joj čitao gnjusne scenarije prije spavanja ili objasnio na koji će način biti silovana, mučena i zaklana u njegovim remek-djelima. “Nisam počela glumiti zbog ambicije, nago kako bih privukla očevu pažnju. Nažalost, bio mi je otac samo kad mi je bio redatelj. Oduvijek sam smatrala da je bolesno htjeti gledati sebe na filmskom platnu. Moraš biti ozbiljno oštećen ako želiš da te svi vole, da poput bludnice dijeliš intimu sa svima. Ponekad sam se osjećala upravo tako – poput emocionalne prostitutke koja će učiniti sve za malo ljubavi”, ispričala je.

Emocionalna prostitucija se isplatila. Uloge psihički poremećene djevojke u drami “Perdiamoci di vista!” i promiskuitetne konobarice u crnoj komediji “Compagna di viaggio” priskrbile su joj pohvale kritičara i nagradu David di Donatello, talijansku inačicu Oscara. Načitanom poliglotu poput nje (govori sedam jezika i ima IQ genija!) nije bio problem podjednako uvjerljivo prenositi emocije na engleskom (“New Rose Hotel”) ili francuskom (“Kraljica Margot”). Na vrhuncu glumačke karijere, odlučila se okrenuti radu iza kamere.


Redateljsku karijeru započela je kratkim filmovima “Prospettive” i “A ritroso”, da bi pažnju javnosti privukla serijom mračnih dokumentaraca (pohvale su joj donijeli onaj o ocu i onaj o redatelju Abelu Ferrari, s kojim se upustila u ljubavnu vezu). U pauzi od režiranja, napisala je nekoliko priča strave za talijanske underground fanzine i kraći roman.

Uslijedio je dugometražni debi “Grimizna diva”, u kojem je potpisana kao redateljica, scenaristica i glavna glumica. Riječ je o polu-autobiografskoj drami koja na osobito mučan način prikazuje Asijine probleme s ovisnošću o alkoholu, drogi i nezaštićenom seksu s velikom brojem partnera. Podjednako šokantan bio je njen naredni film, “Srce je varljivo”, koji obrađuje teme poput ludih sektaša, droge, pedofilije i djece transvestita. I u drugome dugometražnom filmu Asia je glumila glavnu ulogu, onu striptizete ovisne o heroinu. “Tijekom snimanja ne družim se sa svojim glumcima, po tom pitanju sam rigorozna”, priznala je. “Oni su solo umjetnici, virtuozi, a ja moram biti čitav orkestar. Bez distance između nas, snimanje bi se pretvorilo u kaos”.

A upravo “kaos” riječ je koja opisuje Asijin emotivni život. Ljubovala je s mladićima i starkeljama, anonimusima i holivudskim glumcima, macho muškarčinama i pripadnicama vlastitog spola, no ni uz koga se nije duže zadržala. “Nisam sklona vezivanju za jednu osobu”, ispričala je. “Ljubavnici dolaze i odlaze, a filmovi su ono što ostaje. Jedino što mi je u životu istinski važno jest moj rad”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari