Ljudožderi vegetarijanci: Tafuri, fanatični križarski ratnici, hranili su se korijenjem i lišćem, a jedino meso koje su konzumirali bilo je ono – palih neprijatelja!

Križarski ratovi, niz vojni koje su kršćani – od kraja 11. do druge polovice 13. stoljeća – vodili protiv Seldžuka, Fatimida i drugih islamskih dinastija i država, ispisali su neke od najkrvavjih stranica u povijesti. Vođeni su na poticaj papa, s ciljem oslobođenje svetih mjesta u Palestini, napose Kristova groba u Jeruzalemu, iz ruku muslimana. Donosimo zanimljive činjenice iz ovog razdoblja tame!

Nebesko znamenje

Kroz povijest, astronomski fenomeni poput prolaska kometa tumačeni su kao znakovi božje volje. To je do izražaja osobito došlo u vrijeme križarskih ratova, kad su pogledi “stručnjaka” vječno bili uprti u nebo, u potrazi za povoljnim znamenjem. Sam početak ovih ratova obilježila je jedna takva pojava. Na sinodu u Clermontu 1095. godine, papa Urban II. (1035. – 1099.) pozvao je na prvi križarski rat – neposredno nakon kiše meteora koja je protumačena kao božja podrška tom pothvatu. Poticaj za sudionike? Automatski oprost ama baš svakog grijeha koji su počinili za života!

Kanibali isposnici: Malo lišća, malo ljudetine


Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali korist: vjerski fanatici “pucali” su na mjesto u raju, velikaši su pred očima imali nove goleme posjede, seljaci su se na taj način htjeli osloboditi osobne ovisnosti, avanturisti su bili u lovu na uzbuđenje, a plijen od pljačke bio je snažan motiv za sve spomenute sudionike. U skupini fanatika naročito su se isticali Tafuri, križari koji su zavjet siromaštva shvaćali toliko ozbiljno da su u boj odlazili u prnjama (neki od njih i bosi!), na dijeti koja se sastojala od korijenja, lišća i sličnih gadarija a, umjesto mačevima, borili su se lopatama i palicama. “Uboga Kristova djeca”, kako su sami sebe nazivali, bili su na glasu kao iznimno okrutni ratnici. Prema nekim povjesničarima, pripadnici ove sekte su se, tijekom opsade Antiohije, odali kanibalizmu, nimalo se ne libeći zariti zube u tijela mrtvih neprijatelja – premda su inače bili vegetarijanci. Os svih križara, muslimani su se upravo njih najviše bojali, a jezu su izazivali i kod vlastitih suboraca.

Dječaci s mačevima u rukama

Križarski ratovi – sedam odnosno osam bolje organiziranih vojni – donijeli su patnju, razaranje i smrt a da namjeravani cilj nisu postigli. Njihovo naričito tužno poglavlje odnosi se na tzv. Dječji križarski rat iz 1212. godine, kad su se vjerski zaneseni francuski i njemački dječake zaputili u nemoguću misiju oslobađanja Kristova groba. Vjerovalo se da će djeca, kao nevina stvorenja, uživati zaštitu nebeskog oca. Umjesto toga, u pakao rata poslani su kao ovce na klanje. Oni “sretniji” stigli su u Marseille, gdje su ih trgovci robljem namamili na brodove a potom prodali u Egiptu; ostali su stradali putem, od gladi i studeni.

Nepobjedivi Vikinzi

Slabije poznat no vrlo osebujan križarski pohod 1107. godine je poduzeo norveški kralj Sigurd I. Nakon duge i opasne plovidbe, s moćnom vojskom je stigao do Svete Zemlje, gdje se sastao s jeruzalemskim kraljem Balduinom I. Pomogao mu je osvojiti Sidon, strateški važnu luku na području današnjeg Libanona, a do 1110. godine, koliko je vojna trajala, njegovi Vikinzi nisu izgubili niti jednu bitku. U trenutku kad se, ovjenčan slavom, vratio u domovinu, kralj je imao tek – dvadeset godina!

Lijepe lomače lijepo gore

Katari, srednjovjekovne neomanihejske sljedbe koje su se od desetog stoljeća iz Bizanta širile po balkanskim zemljama te južnoj i zapadnoj Europi, naučavale su da postoje dva boga, utjelovljenja dva oprečna principa. Zli, starozavjetni bog stvorio je svijet i materiju, a dobri, novozavjetni bog duhovni svijet. Dobri bog poslao je Isusa, jednog od svojih anđela, da ljude pouči načinima spasenja te im omogući da kao čisti (“katari”) uđu u nebo. Zajednicu su organizirali po uzoru na kršćansku Crkvu, no službenu crkvu smatrali su sotonskom sinagogom. Pokret se širio brzinom šumskog požara, javljajući se pod raznim nazivima (albigenzi, patareni, valdenzi, bogumili, bosanski krstjani). Kako su osporavali vjerske i društvene temelje ondašnjega svijeta, Crkva ih je nastojala suzbiti propovijedanjem, nagovorom i osudama a, kad to nije upalilo, vojnim pohodom. Godine 1209. papa Inocent III. proglasio je križarski rat protiv albigenza, koji je prerastao u dvadesetogodišnji građanski sukob. Obračun s katarima bio je nemilosrdan. Ubijeno je između 200.000 i milijun pripadnike te sljedbe, pa nije pretjerano kazati da se radilo o genocidu. Premda je rat služveno završen 1929. godine, izolirane skupine katara nastavile su pružati otpor nadmoćnoj vojsci. Njihovo posljednje uporište bio je Montségur, dvorac u blizini utvrđenog grada Carcassonnea. Dvorac je branilo tek stotinu hrabrih vojnika, no kraljevska vojska, s oko deset tisuća konjanika, uspjela ga je osvojiti tek nakon deset mjeseci opsade. Zarobljenicima je ponuđena milost: živjet će ako se odreknu katarskog krivovjerja. Ovi su to s prezirom odbili, pa su 1243. živi spaljeni na lomači.

Piše: Lucija Kapural

Komentari