Nazivaju ga kraljem driblinga, a jedan nadahnuti sportski komentator dodao je kako bi mogao prodati “tunel” i morskoj sireni. Luis Suárez, urugvajski nogometni reprezentativac i napadač brazilskog kluba “Grêmio”, i danas, u trideset petoj, s lakoćom trese protivničke mreže. El Pistolero, kako mu tepaju, nedvojbeno je nogometni mag ali je, uz profesionalne uspjehe, nanizao i popriličan broj skandala. Njegovo ime postalo je sinonim za nesportsko ponašanje, koje se proteže od simuliranja ozljeda, urlanja na suce i grubosti na terenu, preko rasizma, do – kanibalizma! Da, dobro ste pročitali: s oštrinom Urugvajčevih zuba upoznao se niz suparničkih igrača. Njegov put do nogometnog Parnasa bio je dugačak, često i posut trnjem. Evo kako je sve započelo!
Stara lopta i jednooki magarac
Luis Alberto Suárez Díaz rođen je 1987. godine u urugvajskom gradu Saltu, kao četvrti od sedmorice sinova portira Rodolfa i kućanice Sandre. Njegova najranija sjećanja vezana su za naganjanje lopte sa starijim bratom Paolom, danas također profesionalnim nogometašem. “Uvijek smo igrali bosonogi, pa su nam tabani bili tvrdi kao papci u životinja. To smo činili dijelom zato što smo smatrali da ‘prave face’ ne nose obuću, a dijelom zato što si je ni nismo mogli priuštiti”, šali se Suárez, premda je stanje na obiteljskom bankovnom računu bilo sve samo ne smiješno. “Bili smo siromašni kao crkveni miševi. Osim stare lopte i nekakva plišanog magarca, kojem je nedostajalo oko i noga, igračke nismo imali, a na spavanje smo nerijetko odlazilo gladni”.
Kad je dječaku bilo sedam godina, obitelj seli u petstotinjak kilometara udaljenu prijestolnicu Montevideo. “Otišao je prvo tata, koji je dobio bolje plaćen posao u tvornici čajnih kolačića, a nedugo potom mami je ‘sredio’ posao čistačice na autobusnom terminalu. Ja sam se njihovoj odluci opirao svim svojim bićem, jer nisam htio napustiti prijatelje. Ostao sam u Saltu s bakom, a ostatku obitelji pridružili smo se tek mjesec dana kasnije”, prisjeća se.
Upravo baka, mudra žena puna poučnih priča, pomoći će mališanu da se prilagodi na život u novoj sredini. Najdražem unuku, kojeg je zbog tamne puti nazivala “Negrito” odnosno “Crnčić” (njen pokojni suprug, Luisov djed, bio je crnac) savjetovala je da ignorira provokacije vršnjaka. “Smijali su mi se zbog mog naglaska i otrcane odjeće, što me silno pogađalo. I sam grad bacao me u depresiju: posvuda asfalt, zagađenje, buka… Osjećao sam se kao u kavezu”, ispričao je.
Stvari su se poboljšale kad je krenuo u školu. “Stekao sam čak trojicu prijatelja, Martína, Leonarda i Víctora, koji su mi bili poput braće. Stalno sam ‘visio’ kod njih nakon nastave, a njihovi roditelji prihvatili su me kao sina. Kad sam počeo trenirati nogomet, skupili su novac kako bi mi kupili kopačke. Tu ljubaznost nikad im nisam zaboravio”, kaže.
Na putu prema dolje
Kao desetogodišnjak, počinje igrati za juniorsku momčad “Nacionala”, kluba u koji ga je doveo skaut Wilson Pirez. “Bio je brz, odlučan i borben, imao je sjajan dribling i izraženu glad za uspjehom. Odmah sam znao da će biti veliki igrač. Uz to je bio uzoran dječak: zbog napornih treninga nije zanemario školske obaveze, a naročito mu je dobro išla matematika. U sekundi bi pomnožio troznamenkaste brojeve, pa su ga momci u klubu iz zafrkancije nazivali Računovođom”, prisjeća se Pirez.
Novi udarac stigao je tjedan dana nakon dvanaestog rođendana. Kad su ga roditelji obavijestili da se razvode, njegov svijet se srušio. Dječaci su ostali živjeti s majkom i bakom, a s ocem su kontaktirali samo povremeno. Za osjetljivog Luisa, gubitak muškog uzora umalo se pokazao kobnim. Počeo je eskivirati treninge, ocjene su mu se drastično srozale, a cjelonoćni izlasci postali su njegova rutina. Do četrnaeste, već je bio dobrano zaglibio u ponor alkoholne ovisnosti. “Upao sam u loše društvo. Opijali smo se i besciljno bauljali gradom, a neki od mojih novih kompanjona čak su bili sitni kriminalci”, iskren je.
Kako je zabijao sve manje golova, a na treninzima je nerijetko znao biti mamuran, trener “Nacionala” htio ga je izbaciti iz kluba (činjenica da je na jednoj utakmici glavom nokautirao suca nije doprinijela njegovom slučaju). Tome se žestoko usprotivio mladićev mentor Pirez. “Daj malome još jednu šansu! Dobar je on, ali je trenutačno malo izgubljen”, molio ga je. Sa štićenikom je održao ozbiljan razgovor, napominjući mu da se mora pod hitno sabrati želi li imati budućnost kakvu zaslužuje. Bilo je, međutim, potrebno nešto jače od motivacijskog govora da ga istrgne iz autodestruktivnog vrtuljka u koji je bio upao.
To nešto pojavilo se u vidu dvije godine mlađe, anđeoski lijepe plavuše po imenu Sofia Balbi. “Bio sam na putu prema dolje, a spasila me ljubav. Buduću suprugu Sofiju upoznao sam u dobi od petnaest godina”, priča Suárez, kojem je razborita odabranica pružila prijeko potrebnu injekciju samopouzdanja. “Ona je jedina koja me uistinu razumjela i prihvatila sa svim mojim manama. Govorila mi je da mogu ostvariti što god poželim, a meni je bilo potrebno da netko vjeruje u mene”.
Telegram od tri riječi
Na krilima ljubavi, momak je ponovno počeo puniti protivničke mreže, a popravio je i školske ocjene. Svaki slobodan trenutak provodio je sa svojom spasiteljicom, odbijajući pozive prijatelja na druženje. Idila je potrajala tri godine, dok ga Sofija, sva u suzama, nije obavijestila da s obitelji seli u Barcelonu. “Nije htjela otići, ali kao maloljetnica nije imala izbora. Znali smo kako je naša ljubav previše jaka da bi nas daljina razdvojila, ali nismo ni sanjali koliko će nam biti teško”, ispričao je nogometaš.
Mladi par svakodnevno je komunicirao putem interneta i mobitela, no osjećaj čežnje sve više ih je razdirao. U iznenadnom bljesku spoznaje, Luis je shvatio što mu je činiti: ako želi biti pored Sofije, treba pobuditi zanimanje nekoga europskog kluba. Put do toga bio je jasan – morat će trenirati. Kao nikad prije. Kad je ušao u prvu momčad “Nacionala”, znao je da je na pola puta do ostvarenja cilja.
Njegove golgeterske vještine, koje su pomogle momčadi da osvoji urugvajsko prvenstvo, nisu mogle dugo ostati nezamijećene. Skauti nizozemskog “Groningena” u Urugvaj su doputovali zbog jednoga drugog igrača, ali ih je ono što je Suárez činio u utakmici protiv “Defensora” toliko fasciniralo da su promijenili plan. Telegram koji su uputili u upravu kluba sadržavao je samo tri riječi: “Kupite Luisa Suáreza!”. Tako je i bilo. Nakon što je “Groningen” za njega platio 600 tisuća eura odštete, devetnaestogodišnji Urugvajac seli u istoimeni nizozemski grad. “Znao sam da je to velika prilika za mene, ali sam u tom trenutku mogao razmišljati samo o tome kako ću biti bliži dragoj”, priznao je.
Kišobran pomirenja
Premda se Sofia ubrzo preselila u Groningen i počela živjeti s njim, život na sjeveru Nizozemske u početku nije bio nimalo lagan za Suáreza. “To je malen, prokleto hladan grad čiji su stanovnici izrazito nepovjerljivi prema strancima. Svi su nekako strogi, oštri i usukani, pa sam se, hodajući ulicama, osjećao nezgrapno i debelo. Da stvar bude gora, nisam znao ni beknuti nizozemski, a engleski sam jedva natucao. Na prvih nekoliko utakmica nisam se iskazao, pa su me bacili na klupu. Čuo sam da u upravi pričaju kako su pogriješili što su me kupili, što mi je do kraja uništilo samopouzdanje”, priča Suárez, dodajući kako mu je u tim teškim trenucima znatno pomogao suigrač i zemljak Bruno Silva. “Zahvaljujući njegovom trudu, u rekordnom sam roku svladao jezik, a trener me napokon dignuo s klupe. Znao sam da moram pokazati sve što znam”.
Prilika da pokaže sve što zna pružila mu se na utakmici protiv “Vitesea”. “Groningen” je gubio s 3:2, a pred sam kraj meča Suárez je zabio dva prekrasna gola, od kojih je onaj za pobjedu šutnuo lijevom nogom sa sredine terena. Navijači su bili u transu, a mladog Urugvajca suigrači su s terena odnijeli na rukama. Tadašnji trener Ron Jans, koji je prgavog igrača nekoliko dana ranije u bijesu odalamio kišobranom, sad mu je taj isti kišobran poklonio, očinski ga potapšavši po ramenu.
U godinu dana, koliko je igrao za “Groningen”, dao je deset golova, nakon čega ga je za sedam i pol milijuna eura kupio amsterdamski velikan “Ajax”. Bio je to mudro uložen novac: u dresu “Kopljanika”, Suárez je postigao je više od stotinu pogodaka, čime je ušao u elitno društvo Dennisa Bergkampa, Johanna Cruyffa i Marca van Bastena. Čelnici kluba jednostavno su se morali pomiriti s tim da su, pored Urugvajčevih zlatnih nogu, pazarili i njegovu nezgodnu ćud.
Božja ruka i oštri zubi
Ta ćud do izražaja je osobito došla u vrijeme Svjetskog prvenstva u Južnoafričkoj Republici 2010. godine, kad je urugvajski reprezentativac pokazao da maksima “cilj opravdava sredstvo” u potpunosti opisuje njegovu sportsku filozofiju. Svoju je momčad odveo u polufinale nakon što je, u posljednjoj minuti utakmice protiv Gane, rukom namjerno zaustavio gol suparničkog igrača. Dok je za tri i pol milijuna zemljaka bio junak dana, ostatak svijeta gledao ge je kao pokvarenog varalicu. “Kajem li se? Zbog čega, molim vas? Moja ‘božja ruka’ odvela je našu momčad dalje, i to bih uvijek ponovio”, ulje na vatru dolio je sam Suárez, dokazavši da mu značenje pojma fair play nije poznato.
Nesportsko ponašanje priskrbilo mu je niz kartona i u dresu “Ajaxa”. Vještinu simuliranja ozlijede u pokušaju da iznudi jedanaesterce doveo je do savršenstva, a suparnike je namjerno udarao, vukao za kosu i hvatao za genitalije. U klubu su mu, zbog nenadmašna golgeterskog učinka, gledali kroz prste dok u divljaštvu nije nadmašio samog sebe – na utakmici protiv “PSV”-a, za rame je ugrizao protivničkog igrača Otmana Bakkala, a mediji su mu prišili nadimak “Ajaxov kanibal”. Nizozemski nogometni savez promptno je reagirao, suspendiravši “ogladnjelog” Suáreza na sedam utakmica.
Nogometaš se zbog kritika nije mnogo uzrujavao. Nedugo nakon što je Sofiju odveo do oltara, postao je otac kćerkice Delfine, a tri godine kasnije par je dobio sina Benjamina. “Obitelj je za mene svetinja. Svaki slobodan trenutak posvećujem ženi i djeci, a izlasci me ni najmanje ne zanimaju… Kao ni sponzoruše, koje se motaju oko mene otkad sam počeo dobro zarađivati”, ispričao je.
Rasizam i kanibalizam
Za razliku od ponuda sponzoruša, onu “Liverpoola” nije odbio. Nakon višetjednih natezanja oko odštete, engleski klub je platio “Ajaxu” 26 i pol milijuna eura te sa Suárezom potpisao ugovor na pet godina, a Urugvajac je dobio legendarni dres sa brojem sedam. Uslijedila je nova golgeterska eksplozija, ali i novi incidenti.
Tijekom utakmice protiv “Manchester Uniteda” u listopadu 2011. godine, zbog rasističkog vrijeđanja protivničkog braniča Patricea Evre “zaradio” je osam utakmica suspenzije i 50.000 eura kazne. “Optužbe za rasizam su smiješne. Istina je, nazvao sam Evru ‘crnjom’, ali morate znati da kod nas u Urugvaju ta riječ nema pogrdan smisao. Nema mi druge, morat ću bolje naučiti engleski”, pravdao se Suárez, kojem su zemljaci pružili svesrdnu podršku (branio ga je čak urugvajski premijer). Da tu podršku nije zaslužio, nogometaš je dokazao nakon samo nekoliko dana, kad se odbio rukovati s Evrom pred kamerama.
Na nove skandale nije trebalo dugo čekati. Mjesec dana kasnije, za vrijeme utakmice protiv “Fulhama”, vrijeđao je suparničke navijače i pokazivao im srednji prst. U susretu protiv “Tottenhama”, nogom je namjerno udario Michaela Dawsona, a pogodak protiv “Evertona” proslavio je bacivši se pod noge menadžeru suparničke momčadi. Potom si je rukom pomogao u susretu FA kupa protiv “Mansfielda”.
U travnju 2013. godine, još jedan protivnički igrač imao je priliku osjetiti oštrinu Urugvajčevih očnjaka: na utakmici protiv “Chelseaja”, Suárez je ugrizao srpskog reprezentativca Branislava Ivanovića za ruku, ljut zbog činjenice da mu je ovaj oteo loptu. Kažnjen je sa 250.000 eura i deset utakmica neigranja, a “Liverpool” ga je, nakon što je i sam priznao da mu je potrebna stručna pomoć, poslao na tečaj kontrole bijesa.
Da je tečaj bio neučinkovit, pokazalo se tijelom Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Na utakmici protiv Italije, Suárez je zario zube u meso suparničkog igrača Giorgija Chiellinija, nakon čega ga je FIFA suspendirala na četiri mjeseca.
Unatoč svim incidentima, iste te 2014. postaje jedan od najskupljih igrača svih vremena: “Barcelona” ga je “pazarila” za vrtoglavih 82.3 milijuna eura. Ondje, sa suigračima Messijem i Neymarom, bio je dio nezaustavljivog trojstva poznatog kao “MSN”. Osvojivši četrnaest trofeja s klubom, 2020. prelazi u “Atlético Madrid”, a dvije godine kasnije vraća se ondje gdje je sve počelo, u “Nacional”.
Suárez, koji trenuračno igra za “Grêmio”, kune se da su agresivni ispadi ostali daleko iza njega. Osvrnuvši se na dane kad je oštrio zube na protivničkim igračima, ponudio je zanimljivo objašnjenje za taj poriv: “Svatko ima neki svoj način na koji se brani. Neki udaraju, neki guraju a ja sam, eto, grizao. Bio je to unutrašnji impuls, instinktivna reakcija. U trenutku kad bih mi do svijesti doprlo što sam napravio, već bi sve bilo gotovo”.
Piše: Lucija Kapural
