Kampovi Hoovervilles: utočišta gladnih, siromašnih i očajnih

Hoovervilles je naziv za stotine improviziranih kampova podignutih najčešće u blizini velikih gradova diljem SAD-u za vrijeme Velike depresije, u tridesetim godinama 20. st. Ovi su kampove dobili ime po tada aktualnom američkom predsjedniku Herbertu Hooveru koji je izazvao negodovanje javnosti zbog svog odbijanja da pokrene vladine programe socijalne skrbi kao konkretan način pomoći ugroženim kategorijama stanovništva. On je umjesto mjera stvarne pomoći demagoški predlagao da se Amerikanci sami sebi međusobno pomažu. Ovakvo odbijanje vlade da pruži pomoć rezultiralo je rastom siromaštva kao posljedicom sve veće stope nezaposlenosti zbog čega je više od 15 milijuna ljudi ostalo bez posla i svojih domova. Izraz Hooverville(s) za ove kampove se ustalio nakon što je Charles Michelson, čelnik čovjek za promidžbu Demokratskog nacionalnog odbora, u svom govoru objavljenom u New York Timesu 1930., upotrijebio ovaj naziv.

Nagli pad standarda

Godinama krize prethodile su godine prosperiteta u kojima su ljudi uzimali kredite te su si kupovinom modernih uređaja učinili život boljim i ugodnijim. Mnogi su već tada živjeli iznad svojih mogućnosti. Da ne bi bilo zabune beskućnici su u SAD-u postojali i prije 1929., ali se s pojavom velike krize njihov broj rapidno povećao. Do 1933. prosječni je prihod pao za 40%, odnosno u nekom statističkom prosjeku s 2300 dolara na 1500 dolara. Ljudi više nisu mogli plaćati liječničke usluge, kupovati si najnužnije stvari za život, a na kraju krajeva ni plaćati stanarinu. Kada je situacija dosegnula takve razmjere započelo je podizanje ovih kampova kao utočišta očajnih. Ljudi su u ove kampove dolazili ne samo zbog sveopćeg siromaštva već i iz drugih razloga, pa su mnogi u njima našli utočište od svojih problematičnih obitelji. Ovi su kampovi podizani na rubnim gradskim područjima. Prilikom izbora mjesta za kamp bilo je važno da on bude u blizini grada i tamošnjih pučkih kuhinja, ali i da ukoliko je moguće budu na takvoj lokaciji koja će njegovim stanovnicima  osigurati vodu i zemlju na kojoj će moći uzgajati hranu. Kampovi su najčešće bili izgrađeni na privatnom zemljištu, no zbog loše situacije takva se protupravna gradnja tolerirala jer su bogati slojevi nastojali da sirotinja ostane na pristojnoj udaljenosti. U nekim je kampovima živjelo od nekoliko stotina do nekoliko tisuća ljudi. Neki su gradovi imali, i više takvih kampova, pa je tako primjerice Seattle imao njih čak osam, a najveći od njih s 1200 stanovnika egzistirao je čak od 1932. do 1941. Najveći kamp u SAD-u koji je imao 8000 stanovnika, a podignut je u gradu St. Louisu. On je tijekom vremena izgradio je svoju strukturu u sklopu koje su postojale kampovske četvrti te je imao i svog neslužbenog gradonačelnika, svoje crkve i druge “ustanove”. Postao je neka vrsta grada u gradu.

Gladnima u New Yorku stiže pomoć iz Kameruna

Kvaliteta življenja ovisila je i o ljudima koji su podizali objekte za stanovanje pa su neki koristili svoje vještine, te su gradili čvrsta zdanja od kamena i cigle srušenih zgrada dok su se drugi snalazili na razne načine koristeći sve ono što im je došlo “pod ruku”. Neka utočišta nisu bila niša više od obične iskopane rupe u zemlji, prekrivene kartonom ili metalom poput kositra koji je zbog svoje otpornosti na koroziju bio poželjan za korištenje. Takvi su improvizirani objekti imali skroman interijer u kojem je obično bilo mjesta za štednjak, krevet i nešto najnužnijih stvari za funkcioniranje, ponajprije za kuhanje. Većina ovdje nastanjenih osoba nije imala stalni posao te se oslanjala na milostinju dobrotvornih organizacija ili je pak tražila pomoć od bolje situiranih građana. U New Yorku je bilo toliko gladnih da je u doba velike gospodarske krize simbolična pomoć za grad stigla i iz zapadnoafričke države Kamerun koji je u to vrijeme bio podijeljena između Velike Britanije i Francuske.


Posebno osjetljiva skupina tinejdžera

Biografija jednog bivšeg beskućnika koji je živio na ulicama i ovim kampovima, Monte Holma možda najbolje opisuje živote ove skupine marginaliziranih ljudi u vrijeme Velike depresije, osobito tinejdžera jer se Monte na ulici našao s 13 godina. Prema njegovim riječima stalno je bio gladan i u opasnosti od seksualnih predatora, lopova, prevaranata, ali je na tom putu bilo i “mnogo ruku” koje su mu pomogle da se izvuče iz tog pakla. On kaže da se za hranu u redovima čekalo nekada 12 i više sati, kao i da je za hladnog vremena spavao i po gradskim zatvorima kako bi se ugrijao.

Hoovervilles doprinijeo je pobjedi F. D. Roosevelta

Herbert Hoover kritiziran je i zbog protekcionističkog zakona koji je podigao carine na stranu robu kako bi zaštitio američke proizvođače od inozemne konkurencije, no ono na što nije računa je to da je većina zemalja uzvratila istom mjerom, podizanjem svojih carina na američku robu. Učinak je bio sveden na zamrzavanje međunarodne trgovine i daljnje gospodarsko propadanje. Američki prihod od trgovine, koji je mogao pomoći u nošenju s gospodarskom krizom, je smanjen za više od polovice. Kampovi beskućnika su samo povećali nepopularnost aktualnog američkog predsjednika, što je dovelo do njegovog poraza, i pobjede Franklina D. Roosevelta. Njegov program poznat kao New Deal pokrenuo je gospodarstvo, i doveo do pada nezaposlenosti te urušio gotovo sve improvizirane kampove do početka četrdesetih godina 20. st.

Bijeda udružena sa samoćom

Depresija je utjecaja na brojne aspekte života pa je tako dovela do smanjenje broja sklopljenih brakova i pada nataliteta. Kriza je s druge strane smanjila stopu razvoda jer je bilo lakše živjeti u paru zbog troškova života. Kampovi su omogućili ovim ljudima preživljavanje, no oni im nisu pružili bolji život već samo slobodu da nastave sa svojim životima pri čemu je bijeda dobila i obol dodatne samoće izoliranosti.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari