Kameni gorostas krvave prošlosti: “Kad Kolosej padne, past će i Rim!”

Fotografija: Encyclopedia Britannica

Prvi sačuvani popis svjetskih čuda, veličanstvenih dostignuća u arhitekturi i građevinarstvu, oko 140. godine prije Krista sastavio je grčki pjesnik Antipatros iz Sidona. Što ga je navelo da to učini, nije poznato. Premda nisu svi antički autori navodili ista, među sedam čuda najčešće su se ubrajali rodski kolos (trideset dva metra visok kip boga Helija, izrađen od pozlaćene bronce i podignut na ulazu u luku u Rodu, u spomen na obranu otoka 304. godine prije Krista), Artemizij (mramorni jonski hram grčke božice Artemide u Efezu, dovršen u petom stoljeću prije Krista te spaljen 356. prije Krista od strane Herostata, luđaka koji je tim činom htio ostati zapamćen u povijesti), olimpijski Zeus (dvanaest metara visok kip vrhovna grčkog božanstva, izrađen od zlata i bjelokosti u hramu u Olimpiji u Elidi, koji je u petom stoljeću prije Krista izgradio znameniti Fidija), Keopsova piramida u Gizi (oko 2550. prije Krista), aleksandrijski svjetionik (djelo Sostrata iz Knida, smješteno na otoku Faru pred Aleksandrijom, bilo je posvećeno bogovima spasiteljima pomoraca, a vidjelo se iz daljine od pedeset kilometara), Mauzolej u Halikarnasu (mramorna grobnica karijskoga vladara Mauzola iz četvrtog stoljeća prije Krista) te Semiramidini viseći vrtovi (nasadi na terasama, stupovima i lukovima u Babilonu, koje je prema predaji dala zasaditi legendarna asirska vladarica). Broj sedam, smatraju stručnjaci, nije odabran slučajno, već je imao simboličku funkciju.

Od konca osamnaestog stoljeća, a poglavito u razdoblju romantizma, počeli su se sastavljati i popisi srednjovjekovnih svjetskih čuda (u koja su se ubrajali kosi toranj u Pisi, Taj Mahal, Kineski zid, Aja Sofija i druge građevine). Također, često se neka novija građevina, poput Kipa slobode ili Eiffelovog tornja, proglašavala osmim svjetskim čudom, a u tu su kategoriju trpana i Europljanima novootkrivena zdanja, poput Angkor Vata. Počevši od dvadesetog stoljeća, prave se i popisi prirodnih čuda, na kojima su najčešće Grand Canyon, Nijagarini i Viktorijini slapovi, Veliki koraljni greben u Australiji…

Godine 2007., telefonskom i internetskom anketom, organiziran je službeni izbor novih sedam svjetskih čuda. Pobjednici, izabrani s više od stotinu milijuna glasova, 7. srpnja te godine proglašeni su na svečanoj ceremoniji u Lisabonu, a riječ je o sljedećih sedam veličanstvenih:

CHICHÉN ITZÁ

Naziv ovoga drevnoga grada, smještenog na poluotoku Yucatánu, na pola puta između gradova Méride i Cancúna, može se prevesti kao “na izvoru plemena Itza”. Pojam se odnosi na majansku etničku skupinu koja je u šestom stoljeću utvrdila svoju postojbinu oko izvora Cenote Sagrado (“Sveto Vrelo”). Kao uvijek kad je o pretkolumbovskim civilizacijama riječ, ono veličanstveno išlo je ruku pod ruku s onim stravičnim: u sušnim razdobljima, Maje su u taj žrtveni bunar bacali djevojke, zarobljenike i dragocjenosti, kao žrtve moćnom božanstvu kiše!


Između desetoga i dvanaestog stoljeća, na svome vrhuncu, Chichén Itzá bila je glavno kulturno i gospodarsko središte u regiji. Njeno centralno područje činila su tri velika trga, okružena ustanovama različitih svrha. Grad je poharan u krvavim sukobima s drugim indijanskim narodima, napose Toltecima. Toltečki okupatori lokalne su stanovnike podvrgli neviđenim strahotama, o kojima su detaljno izvještavale majanske svete knjige.

Među ruševinama ovoga grada, koje se od 1988. godine nalaze na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, znamenita je palača koja je prozvana Kućom redovnica te hramovi piramidalnog oblika – Hram štitova i jaguara, Hram ratnika te, dakako, impresivni El Castillo (španjolska riječ za “Dvorac”). Potonje zdanje posvećeno je  bogu vjetra Kukulkanu, često prikazivanom u obliku gigantske pernate zmije. Majansko poznavanje kalendara vidljivo je u samoj gradnji: piramida ima točno 365 stepenica, koje simboliziraju dane u godini. Na njenom vrhu nalazi se astronomski opservatorij El Carcol: ime, koje se sa španjolskog prevodi kao “puž”, dalo mu je kružno stepenište slično puževoj kućici.

Hram ratnika okružen je pak pilastrima s mračnim likovima toltečkih ratnika, a oko njega su postavljene neobične ležeće figure isklesane od kamena – takozvani Chacmooli – koje predstavljaju pratioce boga kiše Chaca. Tzompantli odnosno Zid lubanja jedna je od tri strukture na Velikom trgu – u prošlosti, na nju su bile nabijane glave ljudi žrtvovanih krvožednim božanstvima!

KIP KRISTA OTKUPITELJA

S visine od 709 metara, s brda Cordovado, nad Rio de Janirom široko raširenih ruku bdije veličanstveni kip Krista otkupitelja. Zvuči pomalo zastrašujuće, ali su podaci stvarni: kip je visok 39.6 metara i težak sedam stotina tona. Dakako, takvo čudo nije niknulo preko noći. Izgrađen je 1926. godine u Francuskoj, od armiranog betona, a u Brazil je prevezen u dijelovima. Dana 12. listopada 1931. godine, svečano je predstavljen oduševljenoj javnosti. Među mnogima koji su sudjelovali u izgradnji najvećega religioznog spomenika valja spomenuti Heitora da Silva Costu, autora projekta, umjetnika Carlosa Oswalda, autora konačnog dizajna spomenika, te francuskog kipara Paula Landowskog, izvršitelja radova.

KOLOSEJ

Latinska riječ colloseus, koja se prevodi kao “gorostasan”, srednjovjekovno je ime za amfiteatar Flavijevaca u Rimu. U prvom stoljeću, dali su ga sagraditi carevi Vespazijan i Tit, a ime je dobio po golemoj Neronovoj skulpturi koja se nalazila ispred njega. Građevina elipsoidnog oblika, visoka gotovo pedeset metara, u antičko vrijeme je bila obložena bijelim mramorom, a mogla je primiti preko pedeset tisuća gledatelja. Borilište je bilo ograđeno zidom, a pod njegovim drvenim podom bile su smještene mnogobrojne komore, krletke za životinje te mehanička dizala potrebna u krvavim gladijatorskim predstavama. Osim borbi sa životinjama, ondje su održavane i pomorske bitke s pravim brodovima – za te prigode, arena je bivala potpuno ispunjena vodom!

Najdonji red gledališta, počasna mramorna sjedala, bio je, dakako, rezerviran za carsku obitelj, a povremeno su tu svoje stražnjice mogli smjestiti i senatori te djevičanske svećenice vestalke. Vanjski plašt građevine imao je četiri kata, koje su krasili dorski, jonski i korintski stupovi te skulpture rimskih božanstava. Na vrhu građevine nalazile su se motke na kojima se, preko gledališta, mogao razapeti platneni krov. Nakon šestog stoljeća, Kolosej je pomalo zapuštan, što je kulminiralo u petnaestom i šesnaestom stoljeću, kad je njegov kamen korišten kao građevinski materijal za izgradnju drugih rimskih spomenika, sve dok ga papa 1780. nije proglasio svetim mjestom. O važnosti ovog zdanja svjedoči izreka svetog Bede Časnog, crkvenog naučitelja iz šestog i sedmog stoljeća: “Dok Kolosej stoji, stajat će i Rim; kad Kolosej padne, past će i Rim; kada padne Rim, past će i svijet!”

MACHU PICCHU

Machu Picchu bio je sveti grad Inka. Njegove ruševine, smještene na najvišem dijelu istočnih Andi u Peruu, iznad doline rijeke Urubambe, 1911. godine je otkrio američki istraživač Hiram Bingham. Jedno od rijetkih, u potpunosti sačuvanih pretkolumbovskih naselja 1983. je uvršteno na UNESCO-ov popis svjetske kulturne baštine.

Utemeljen oko 1450. godine, najvjerojatnije kao posjed cara Pachacuteca, grad je bio izgrađen na terasama i utvrđen zidinama sa samo jednim ulazom. Te zidine, podignute od golemih blokova kamena, arheološka su zagonetka: otkriveno je da su blokovi savršeno izrezani u kamenolomima, premda Inke nisu poznavali željezno oruđe. Putovi i stubišta povezivali su trgove, rezidencijalne četvrti, terase, hramove i groblje. Na uzvisini u središtu grada nalazio se granitni monolit, po svoj prilici žrtvenik. S vremenom, Inke su podigli i složen sustav kanala za navodnjavanje. Zna se da je grad bio napušten i prije no što su carstvo Inka pokorili Španjolci. Prema jednoj teoriji, stanovnike je pokosio sifilis koji je stigao iz Europe.

PETRA

Antički grad smješten na trgovačkom putu između Mrtvog i Crvenoga mora u južnom Jordanu isprva se zvao Sela, a današnje ime Petra (latinski: “Stijena”), vjerojatno je aluzija na legendu o Mojsiju, za mjesto gdje je iz stijene potekla voda. Zahvaljujući strateški povoljnom položaju na raskrižju više karavanskih putova koji su spajali Egipat sa Sirijom i južnu Arabiju sa Sredozemljem, Petra je bila važno trgovačko središte, a naročito je kontrolirala put tamjana. Glavni grad Edomitskog i Nabatejskoga Kraljevstva 106. je zauzeo car Trajan, uključivši ga u rimsku provinciju Arabiju. Petra je u prvom redu poznata po grobnicama uklesanima u stijenama – najpoznatija, mauzolej kralja Arete IV., visoka je četrdeset metara, a nekoć je bila obložena fasadom od ružičasta mramora. Osim grobnica nabatejskih vladara, u gradu su otkriveni ostaci kazališta, dva gimnazija, kraljevske palače, slavoluk te posvećeni prostor s monumentalnim žrtvenikom.

TAJ MAHAL

Uz glasoviti mauzolej, smješten nedaleko od grada Agre u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh, veže se ljubavna priča koja je u jednom trenutku prerasla u horor film. U sedamnaestom stoljeću, velebno zdanje od djevičanski bijelog mramora dao je podići šah Džahan, vladar Mogulskog Carstva, za obožavanu suprugu Mumtaz Mahal, Perzijanku koja je umrla vrlo mlada. Mauzolej u obliku kocke, s jednom velikom i četiri manje kupole te okružen s četiri vitka minareta, smješten je kao središnji objekt na mramornom postolju u parku, uz vodeni kanal koji se pruža u osi pročelja. Najblistaviji dragulj islamske umjetnosti projektirao je graditelj Ustad Isa, a na njemu je gotovo dva desetljeća radilo dvadeset tisuća radnika, dok su za transport korišteni slonovi. Horor dio je uslijedio po dovršetku gradnje: legenda kaže da je šah dao smaknuti radnike i arhitekte, kako nikad više ne bi mogli stvoriti nešto toliko lijepo! Druga legenda kaže da je šah planirao izgraditi vlastiti mauzolej od crnog mramora, simetričan Taj Mahalu, s druge strane obale rijeke Jamune, te ga srebrnim mostom povezati s posljednjim počivalištem voljene.

KINESKI ZID

Poznat i kao Wanli Changcheng (“Veliki zid”), ovaj obrambeni zid dug je oko 6.250 kilometara, visok do šesnaest metara te ojačan s 25.000 kula. Temelje najveće fortifikacijske građevina na svijetu u trećem stoljeću prije Krista je postavio Shi Huangdi, prvi car ujedinjene Kine. On je dao povezati u jedinstveni sustav već postojeće pojedinačne bedeme, podignute između sedmog i četvrtog stoljeća prije Krista. Velebno zdanje, koje se vidi s Mjeseca i u koje su utkane kosti mnogih robova što su ga gradili, današnji oblik dobio je i petnaestom stoljeću, za vladavine dinastije Ming.

Piše: Lucija Kapural

Komentari