U dugačkoj povijesti hirovitih i okrutnih vladara, koji su svoje položaje učvršćivali rijekama prolivene krvi, istaknuto mjesto pripada jednoj ženi. U trideset tri godine, koliko je sjedila na tronu Madagaskara, kraljica Ranavalona I. (1778. – 1861.) počinila je toliko zvjerstava da bi joj – ako ćemo dati mašti na volju – Darth Vader, Pol Pot i Sotona vjerojatno srdačno stisnuli ruku. Njen nadimak, “Kaligula u suknji”, zorno pokazuje kakvo su mišljenje o njoj imali europski suvremenici, a prema vlastitom narodu bila je još gora. Valja, međutim, naglasiti da se u pričama o njenoj vladavini povijesne činjenice neraskidivo isprepliću sa zluradim prikazima mnogobrojnih neprijatelja. Nadalje, borila se za malgaški suverenitet, odlučno se odupirući kolonijalnim silama.
Pravim imenom Rabodoandrianampoinimerina, vrlo rano se vinula u sferu moći. Kad je bila djevojka, njen otac je doznao za zavjeru koju protiv kralja Andrianampoinimerine kuje njegov ujak. Kako bi zahvalio čovjeku koji mu je sačuvao ne samo tron već i živu glavu, Andrianampoinimerina je njegovu kćer vjenčao za svoga sina i budućeg nasljednika, princa Radamu.
Premda se našla okružena nezamislivim luksuzom, život na dvoru bio je sve samo ne idiličan. Radama, koji je imao mnogo supruga, nije gajio simpatije prema novom dodatku svome “haremu”. Ova mu, naime, nije uspjele dovoljno brzo podariti sina. Kad je, nakon očeve smrti, zasjeo na prijestolje, nemilosrdno se obračunao s tazbinom – dao je smaknuti brojne rođake svoje mlade žene, strahujući da bi mu ovi jednog dana mogli preoteti vlast. Nesretnica je dane provodila ispijajući rum s dvorskim damama, no istodobno je sanjala o osveti… I moći. Šurovala je s mnogim utjecajnim osobama, diskretno pletući mrežu korisnih poznanastava. A onda, dobila je priliku za ostvarenje svojih planova.
Godine 1828., Radama I. iznenada umire. Premda za to ne postoje jasni dokazi, mnogi vjeruju da je Rabodoandrianampoinimerina osigurala njegov prijelaz s ovoga na onaj svijet (navodno ga je otrovala, a on je trpio toliku bol da je u konačnici prerezao vlastiti grkljan!). Kako bilo, znala je da u gorućoj “igri prijestolja” mora djelovati brzo. Njen prvi korak? Eliminiranje konkurencije! Uz pomoć dvorskih pristaša, dala je pogubiti kraljevog nećaka, legitimnog nasljednika trona. Ostale Radamine žene, kao i njihovu djecu, bacila je pak u tamnicu, postivši ih da umru od gladi. Trijumf je bio dvojak – ne samo da je osvetila pobijene članove svoje obitelji, već je i postala kraljicom.
Ranavalona I., kako se od tog trenutka zvala, podanicima je odmah pokazala zube. “Ne mislite da sam slaba samo zato što sam žena… Klanjat ću se samo bogovima svojih predaka i nikome drugom. Ocean će biti granica moje vlasti, i neću dati niti pedalj moga kraljevstva!”, navodno je izjavila prilikom krunidbe, okružena stotinama vojnika i robova.
U odnosu na prozapadnjačke stavove pokojnog muža, kraljica donosi radikalan zaokret. Počela je provoditi suverenističku i izolacionističku politiku, ograničavajući sve veći utjecaj europskih sila u svojoj zemlji. Dok se za vladavine Radame I., koji je dao niz koncesija Londonskom misionarskom društvu, kršćanstvo nesmetano širilo otokom, Ranavalona I. odlučila je zatrti ovu religiju. Nesretne misionare dala je javno pogubiti, uz prisustvo tradicionalnih vjerskih vođa Madagaskara. Neki od njih živi su spaljeni; druge su zastrgali gladni psi; treći su pak bili prisiljeni zakoračiti ka žrtvenoj stijeni. Ondje, satima su visili iznad provalije, da bi im krvnik potom prerezao uže i poslao ih u smrt.
Okrutnost je pokazala i u ratu s Francuzima. Naredila je, naime, da se duž svih plaža postave tijela neprijateljskih vojnika, nabijena na kolčeve. Francuski vojskovođe ubrzo su naredili povlačenje svojim trupama, u čemu je stanovitu ulogu odigrala i malarija. Kraljica je tako uspješno odbila napad na primorski grad Foulepointe. S vremenom, izgradila je stalnu vojsku od gotovo trideset tisuća vojnika, koji su osiguravali njenu vlast na rubnim dijelovima otoka.
Premda je za njene vladavine došlo do ekonomskog procvata, u njemu nisu svi uživali. Kraljica je pokrenula niz javnih radova, koje su obavljali podanici nemoćni da plate porez. Time je obnovila drevni malgaški običaj fanompoanu – prisilni rad kao zamjenu za plaćanje poreza u novcu ili robi. Još jedna arhaična praksa je zaživjela pod njenom upravom – tzv. “tangena obred”. Korišten je umjesto sudskog procesa, pri dokazivanju krivnje osumnjičenih razbojnika, kršćana, ali i kraljičinih vjerolomnoh ljubavnika. Osumnjičenik je morao progutati tri sirove pileće kože te orah drveta tangena – iznimno otrovan plod. Ako bi nekim čudom uspio povratiti one odvratne kožurine i preživjeti djelovanje otrova, bio bi pomilovan. Pogađate, oni koji su u tome uspjeli mogli su se nabrojati na prste jedne ruke. Zbog stalnog ratovanja, prisilnog rada ali i ovakva “pravosudnog sustava”, populacija Madagaskara za njene se vladavile prepolovila.
Unatoč brojnim neprijateljima i pokušajima urote, “malgaška lady Macbeth”, kako su je Europljani nazivali, doživjela je starost od osamdeset tri godine. Tri i pol desetljeća kasnije, jedan od njenih najvećih strahova je ostvaren – došlo je do francuske kolonizacije Madagaskara.
Piše: Lucija Kapural
