U suvremenom svijetu najlonske čarape su nešto što je redovito dostupno, no vratimo li se samo osamdesetak godina unatrag, uočit ćemo da su stvari izgledale potpuno drugačije.
Najlonke su predstavljanje prvi puta na Svjetskoj izložbi u New Yorku 1939. godine. One su bile racionalnija varijanta čarapa u odnosu na one izrađene od svile koje su bile izuzetno krhke. Komercijalna proizvodnja i prodaja najlonskih čarapa počinje već 1940. godine, i vrlo brzo doseže milijunske brojke. Apsolutno su sve žene željele imati ovaj proizvod.
Najlon zamjenjuje svilu
Svila je dolazila najvećim dijelom iz Japana, međutim nakon što su Japanci napali Pearl Harbor krajem 1941. godine dolazi do prekida gospodarskih, kao i svih drugih veza između zaraćenih strana, što je doprinijelo dodatno popularizaciji najlona. Svila se do komercijalne pojave najlona koristila ne samo u proizvodnji čarapa već i za proizvodnju raznih stvari, poput dijelova vojne odjeće i opreme. Najlon je zbog svog sintetskog karaktera bio za razliku od organske svile otporan na različite vremenske uvjete, pa i insekte, gljivice i plijesan, i tako pogodniji za primjenu i u vojne svrhe. Promijene u političko-gospodarskim odnosima omogućile su da najlon brzo zamijeni svilu. Ovo preusmjeravanje najlona u vojne svrhe dovelo je do nestašice ženskih čarapa.
Kategorija ratnih profitera je dio najlona uspjevala i tijekom rata preusmjeravati za izradu ženskih čarapa na crno. Zahlihe su bile male, a cijene prilično visoke, pa je većina žena pribjegavala tzv. kozmetičkim čarapama.
Kozmetičke čarape, a što je to?
Nakon što su žene počele nositi najlonke više se nisu željele vratiti prvotnim osjetljivim svilenim čarapama. No nestašice su ih natjerale da posegnu za domišljatim riješenjem, a bile su to tzv. “kozmetičke čarape”. Pojavilo se tada više varijanti novih čarapa koje su se razlikovale u bojama i načinu nanošenja na nogu. Proces bojenja bi završavao nanošenjem crne crte na stražnji dio nogu. Ove su čarape donijele u modu preplanuli izgled nogu pri čemu su boje bile prilagođene različitom tenu. Reklamni slogani iz onog vremena pokazuju da su se kozmetičke čarape promovirale kao one koje izgledaju podjednako dobro baš poput pravih najlonki. Neke žene koje nisu željele plaćati bojanje u kozmetičkim salonima su se odlučivale na radikalan korak u stilu “sam svoj majstor” te su za bojenje nogu koristile umak nastao kuhanjem temeljca od mesa. U svakom slučaju ženski je svijet pokazao snalažljivost u izradi kozmetičkih čarapa, neovisno jesu li one dolazile iz njihovih kuhinja ili kozmetičkih salona.
Proizvodnja najlonskih čarapa započela je već dva tjedna nakon japanske predaje. Novinari su razdoblje tijekom 1945. i 1946. nazvali najlonskim nemirima jer je potražnja za najlonskim čarapama bila ogromna. Tamo pak gdje je vladala ekonomska kriza kozmetičke čarape su se zadržale znatno duže u upotrebi.
Piše: Sonja Kirchhoffer
