Jeste li čuli za Jean-Baptiste Denysa? Znate li kada je izvedena prva transfuzija krvi? Zašto je slavni liječnik Luja XIV. prekinuo sa svojim eksperimentiranjem vezanim uz transfuziju? Zanimaju li vas odgovori na ova pitanja, pročitajte članak kojega danas donosimo.
Liječnik bez diplome
Denys je živio u u drugoj polovici 17. i početkom 18. stoljeća u Parizu. Prema njegovoj tvrdnji studirao je medicinu u Montpellieru, ali u arhivi fakulteta nisu nađeni dokumenti koji bi potvrdili ove navode. Neovisno je li doista završio medicinu ili nije, bio je genijalac koji je prvi u svijetu izveo, recimo, uspješnu transfuziju krvi, ali do te “uspješne” transfuzije prošao je dug i trnovit put eksperimentiranja. Počeo je eksperimentirati sa životinjama kao pokusnim kunićima pri čemu je jedna životinja bila donor, a druga primatelj. Nakon te početne faze prešao je na ispitivanje prijenosa krvi sa životinje na čovjeka.
U središtu pozornosti
U središte pozornosti došao je kada je uspješno izveo prvu transfuziju krvi, a koja se dogodila 15. lipnja 1667. godine. U konkretnom slučaju izvršio je transfuziju ovčje krvi jednom tinejdžeru. U tom postupku nije mladom pacijentu dao veću količinu krvi, a zbog čega nije došlo do alergijske reakcije koja bi, kako je iskustveno već naučio, obično izazivala smrt u pacijenata.
Ludi sobar kao pokusni kunić
Kasnije se odlučio isprobati transfuziju krvi na lokalnom pariškom duševnom bolesniku, nekadašnjem sobaru. Taj sobar Antoine Mauroy zapravo nije imao izbora i morao sudjelovati u eksperimentu kao “zamorac”. Denys je vjerovao da će svježa krv nadjačati ludilo, a pri tome je upotrijebio teleću krv.
Zašto baš teleća krv?
Eksperimentator je smatrao da je bolje izvršiti transfuziju krvi nevine i čiste životinje na ljude koji često nisu ni nevini ni čisti. Ovo prljavi ovdje treba shvatiti doslovno jer je Antoine bio pravi bradati i prljavi jadnik u dronjcima. Transfuzija je dva puta provedena uspješno, no nakon druge transfuzije Antoine je počeo osjećati posljedice nekompatibilnosti dobivene krvi s njegovom krvlju, a koje su se očitovale u vrućini i znojenju. Nakon što je odbio treću dozu transfuzije vrlo brzo je umro. Eksperiment je doživio fijasko, a naš je, moguće samo prozvani, liječnik završio u zatvoru.
Protivnici uspjeli u svom naumu
No, nije sve bilo tako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Suparnički liječnici su, prema svemu sudeći, organizirali trovanje Antoinea te su nagovorili njegovu ženu da optuži Denysa za ubojstvo. Iako je nakon toga Denys uhićen, poslije provedene istrage je oslobođen. Naime, tijelo preminuloga na sebi nije imalo pokazatelja da je umro od neuspješne transfuzije i započela je temeljita istraga. Ona je pokazala da je Antoine umro od arsena. Ova prljava igra bila je način da ga se diskreditira i zaustave pokusi s transfuzijom. Nakon toga je Denys oslobođen. Za ubojstvo supruga optužena je njegova žena, koja ga je navodno otrovala, no prave su ubojice bile suparnička liječnička grupa, koja je ostala nekažnjena. Denys se nakon toga više nije bavio transfuzijom jer je na kraju sud primjenu transfuzije zabranio, a on se odlučio baviti drugim nekim drugim stvarma dok je medicinu ostavio iza sebe. Što bi se reklo protivnici su uspjeli u svom naumu.
Razvoj medicine zaustavljen u tom pravcu
Za razliku od danas, medicinska praksa transfuzije u 17. st. nije smatrala da se njome treba nadoknaditi izgubljena krv već su se njome željele izliječiti pojedine bolesti poput onih mentalnih. Transfuzija je postala sigurna kada su otkrivene četiri krvne grupe (A, AB, B i O) tijekom 1901. i 1902. godine. Drugi važan faktor u transfuziji je bilo otkriće rezus faktora do kojega je došlo znatno kasnije 1937. godine dok je prva stvarno uspješna transfuzija ljudske krvi s donora na primatelja izvedena 1908. godine. Da nije bilo prljave konkurencije možda bi suvremena medicina danas bila naprednija nego što je to danas.
Piše: Sonja Kirchhoffer
