Kako su pomrčine nebeskih tijela utjecale na tijek povijesti?

Fotografija: Pixabay

Pomrčina Sunca nastaje kad se Mjesec ispriječi između Sunca i Zemlje, pa djelomično ili potpuno zakloni Sunce. Mjesec je tada u fazi mlađaka, a Sunce se može nalaziti do 16.5° s jedne ili druge strane uzlaznog ili silaznoga Mjesečeva čvora. U jednoj godini moraju biti barem dvije pomrčine Sunca, a najviše ih može biti pet, ako se prva dogodi početkom siječnja, a peta krajem prosinca. Pomrčina Mjeseca nastaje pak ulaskom Mjeseca u Zemljinu sjenu. Vidi se s cijele Zemljine noćne polutke, a pritom je Mjesec obasjan zagasitocrvenom svjetlošću koja se raspršila prolazeći kroz Zemljinu atmosferu. Pomrčina Mjeseca nastaje kada je Mjesec pun, a stožac Zemljine sjene udaljen je najviše 11° od jednoga čvora. Kako Zemljina sjena tim područjem prolazi svakih 21 do 22 dana, a uštap se ponavlja svakih 29.53 dana, u jednoj godini mogu biti najviše 3 pomrčine Mjeseca, a nekih se godina ne dogodi ni jedna. Budući da se pomrčina Mjeseca vidi s cijele tamne Zemljine polulopte, a pomrčina Sunca samo s uskoga pojasa, čini se da se pomrčina Mjeseca zbiva češće od pomrčine Sunca, iako je obrnuto. Kakve veze ove pojave, možda ćete se pitati, imaju s poviješću? Pa, barem u dva navrata odigrale su presudan utjecaj na njen tijek!

Pomrčina Sunca

Bitka u kojoj su se trebale sukobiti vojske Lidije i Medijskog Carstva najstariji je događaj u ljudskoj povijesti za koji se zna točan datum – 28. svibanj 585. godine prije Krista. Kako se zna? Datumi pomrčine mogu se precizno izračunati. Evo što se tog dana dogodilo! Lidijci, predvođeni kraljem Alijatom II., i Medijci, kojima je zapovijedao Kijaksar, trebali su ukrstiti mačeve na rijeci Halis (Kizil u današnjoj Turskoj), ali je krvoproliće spriječila potpuna pomrčina Sunca. Obje su strane, naime, tu prirodnu pojavu – koju je grčki astronom, matematičar i filozof Tales precizno predvidio – interpretirale kao znak da Bog želi prekid borbe, a s nebeskim znamenjem nitko se nije htio zafrkavati. Tako je, na nimalo spektakularan način, završio rat koji je trajao punih petnaest godina. Sukob bez sukoba u povijest je ušao pod nazivom “Bitka pomrčine”, a većina povjesničara slaže se da je izbio zbog lidijskih teritorijalnih pretenzija u Maloj Aziji. Ipak, grčki povjesničar Herodot kao povod spominje priču o skitskim lovcima koje je unajmio Kijaksar: nakon što ih je kralj prekorio zbog neuspjelog lova, navodno su ubili njegova sina i servirali mu ga za večeru;  kad je Kijaksar otkrio taj zločin, lovci su pobjegli u Sard, odakle ih kralj Alijat II. nije htio izručiti Medijcima. Kako bilo, zaraćene snage sklopile su primirje kojim je određeno da rijeka Halis postane granicom između Medijskog Carstva i Lidije. Također je sklopljen diplomatski brak između lidijske princeze Arijene i Kijaksarovog sina Astijaga.

Pomrčina Mjeseca

Jedna od povijesno poznatijih pomrčina Mjeseca, koja se odigrala u noći s 29. veljače na 1. ožujka 1504. godine, značajno je pomogla Kristofu Kolumbu, štoviše, po svoj je prilici spasila život velikog moreplovca i njegove posade. Na svome posljednjem putovanju, na koje se zaputio koje dvije godine ranije, Kolumbo je uzaludno tražio prolaz za Indiju. Kad se iskrcao na obalu Jamajke, stvari su se doimale sve samo ne optimističnima. Brodovi su bili toliko oštećeni da je nastavak plovidbe bio ravan samoubojstvu, a sam Kolumbo bio je iznemogao do krajnjih granica i načet s barem dvije-tri boljetice. Domoroci su njegovim trupama isprva darežljivo isporučivali namirnice, no početkom 1504. odbili su dalje hraniti europske došljake. Kolumbo je upregao moždane vijuge kako bi ih privolio da ponovno “otvore pipu”. Mislio je, mislio, pa se domislio: napamet mu je pala činjenica da su astronomi predvidjeli pomrčinu Mjeseca, te ju je odlučio iskoristiti protiv domaćina. Zaprijetio im je kako će on, kao moćan vrač, izazvati ljutnju bogova ukoliko njega i posadu ne nastave gostiti kako se pristoji. Isprva su mu se smijali, no onda je najavio kako će, već sljedeće noći, vidjeti da je čak i Mjesec na njih bijesan, budući da će izići “krvava lica”. Prijetnja se, dakako, ostvarila, sve po astronomskim proračunima – 29. veljače 1504. nastupila je pomrčina Mjeseca, a prestravljeni Indijanci došljacima su ponudili sve zalihe, otkidajući i od vlastitih usta. Da Kolumbo na brodu nije imao najnoviji Regiomontanusov astronomski almanah, najvjerojatnije bi svisnuo od gladi na daleku karipskom otoku.


Piše: Lucija Kapural

Komentari