Kako su nastale legende o morskim zmijama, gigantskim nemanima koje vrebaju neoprezne pomorce?

Ako vas susret sa zmijama užasava i na kopnu, zamislite samo kakav je osjećaj kad ugledate ovo stvorenje na pučini, nemoćni da pobjegnete ili ga utamanite kakvim kamenom! Morske zmije žive u tropskim vodama Indijskog i Tihog oceana, a polovicu poznatih vrsta možete sresti u obalnom području Australije. Razvile su se od kopnenih rođaka, prilagodivši se na život ispod površine: rep im je okomito spljošten, nalik peraji, a nosnice su smještene s leđne strane i imaju zaliske koji ih pokrivaju za vrijeme ronjenja. Dok su na kopnu više-manje bespomoćne, pod vodom mogu provesti oko dva sata i zaroniti do 150 metara dubine, a kreću se iznimno brzo. Narastu do tri metra, a sve vrste su iznimno otrovne: ako ne primite hitnu medicinsku pomoć, nema vam spasa!

Rod morskih zmija, latinskog naziva Hydrophiinae, 1926. godine je opisao Malcolm Arthur Smith (1875. – 1958.), herpetolog i liječnik koji je veći dio života proveo na Malajskom poluotoku, proučavajući egzotične vrste gmazova i liječeći članove kraljevske obitelji. Priče o stravičnim zmijama koje nastanjuju svjetska mora su, međutim, znatno starijeg datuma, a u njima se mitologija prepliće s možebitnim stvarnim susretima s ovim životinjama.

Ubojite morske zmije i zmajevi tjerali su strah u kosti brojnim drevnim narodima. U Mezopotamiji su se s koljena na koljeno prenosile priče o vječno gladnome monstrumu Tiamatu, u antičkoj Grčkoj su strepili od Scile i Haribde, dviju opasnih nemani koje su pomorci morali izbjeći ako su se htjeli spasiti za plovidbe kroz Messinski tjesnac  – prva je prikazivana kao šesteroglavi morski zmaj koji živi u dubokoj hridi i proždire prolaznike, a druga kao neman nastanjena u visokoj stijeni što tri puta dnevno uvlači vodu i stvara poguban vir. U nordijskoj mitologiji spominje se Jörmungandr odnosno Svjetska zmija, morska neman čiji su roditelj bog trikova i spletki Loki te Angrboða, neka vrsta ženskog demona gigantskih proporcija. Jörmungandr je golem, na mamu: opasuje čitavu Zemlju, držeći vlastiti rep u ustima, a u trenutku kad ga otpusti, vjerovalo se da će nastupiti Ragnarök, bitka u kojoj će čitav svijet biti uništen. Njihov “srodnik” je hebrejski Levijatan, vodena neman kojoj, prema Starom zavjetu, nikakvo ljudsko oružje ne može nauditi. Prema “Eneidi”, junačkom epu rimskog pjesnika Vergilija, upravo su dvije gorostasne morske zmije presudile Apolonovu svećeniku Laokoontu – s lakoćom su zadavile mudrog savjetnika Trojanaca i njegova dva sina. Kroz čitav stari vijek, na mnogim stranama svijeta, zmajevi su prikazivani kao ogromna zmijolika morska čudovišta – predodžba o letećim četveronošcima koji rigaju vatru stvorena je tek u kasnome srednjem vijeku!

Čuvena “Carta marina”, prva karta nordijskih zemalja koju je u šesnaestom stoljeću stvorio švedski književnik, kartograf i teolog Olaus Magnus (1490. – 1557), puna je napomena o opasnostima koje namjernike vrebaju na moru, a među njima istaknuto mjesto pripada upravo morskim zmijama. Čini se da je ovaj ozbiljni učenjak uistinu vjerovao u njihovo postojanje. Prenoseći riječi mornara, koji su mu prepričali navodne susrete s njima, opisao ih je kao šezdeset metara dugačke i šest metara široke zmijurine nastanjene u špiljama Bergena koje, za toplih ljetnih noći, izlaze iz svojih nastambi kako bi objedovale. Prema Magnusu, čudovišta ljuskave crne lože i poput paklene vatre crvenih očiju nisu izbirljiva: zgrabit će ribu ili dupina, stoku koja se odveć približila vodi, ali i napasti čak i najveću lađu te se pogostiti kompletnom posadom.


Piše: Lucija Kapural

Komentari