Ljudi su oduvijek bili skupljači. Obično se skupljanje povezuje s predmetima, i to ponajprije onim umjetničke prirode. No danas ćemo govoriti o fascinaciji orhidejama koja je zahvatila i potresala Englesku u 19. stoljeću.
“Čini se da ima lice, poput čovjeka”
Stručnjak za orhideje Tom Mirenda objašnjava ovu opsesiju ovako: “Gledate orhideju, a ona vam uzvrati pogled”, i nadodaje “Čini se da ima lice, poput čovjeka”. Možda je baš u tom poetičnom opisu orhideje tajna ljudske fascinacije ovim egzotičnim cvijećem. Upravo zahvaljujući opsesivnom skupljanju orhideja danas londonski botanički vrt “Kew Gardens” posjeduje veliku zbirku orhideja.
Engleska je poludjela za ovim cvijećem
Orhideje su stigle u Englesku 1818. godine kada je ornitolog William Swainson poslao nekoliko ovih biljaka iz Brazila u London, a Europljani su, kažu, bili oduševljeni. Prema legendi on je slučajno poslao orhideje kao parazitsku biljku koja je imala funkciju zaštite drugih biljaka u prijevozu, no one su u međuvremenu procvjetale i pokazale se u svom punom sjaju. Neovisno je li tome bilo tako, orhideje su svakako izazvale pomutnju po dolasku na odredište. Viktorijanska Engleska je poludjela za ovim cvijećem.
Orhideje su si mogli priuštiti samo besramno bogati
Orhideja se danas smatra kraljicom cvijeća, a računa se da ih ima nešto manje od 30 000 vrsta, uz velik broj hibrida na kojima se neprestano radi. Orhideje uspijevaju gotovo na svim kontinentima osim Antarktici, ali neće svaka orhideja uspijevati u istim uvjetima, pa je bitno znati koja orhideja primjerice voli puno topline, koja preferira veću vlagu i drugo. Danas više ne morate biti iznimno bogati da biste imali orhideje. U vrijeme kada je ovo cvijeće postalo popularno priuštiti su si ga mogli samo besramno bogati u rangu kraljevske obitelji, dakle visoko plemstvo i bogataši. Jedna egzotična orhideja je u prosjeku koštala tadašnjih 200 funti što bi pretvoreno u današnji novac iznosilo nešto malo manje od 30 000 dolara. No, neke su vrste mogle doseći i cijenu od 2000 funta, ali ste morali za njihov uzgoj, napose u hladnoj Engleskoj, osigurati staklenike i veće površine zemlje.
Bezočna pljačka
Ova luda opsesija dovela je do toga da su bogataši počeli angažirati lovce na orhideje koji su se kretali uglavnom tropskim i suptropskim krajevima u potrazi za divljim još nepoznatim orhidejama. To i nije bilo bezopasno jer su se lovci suočavali s divljim životinjama i neprijateljski nastrojenim plemenima, a što i nije bilo čudno jer je ova kategorija ljudi bila skupina pravih pljačkaša. Jedan je engleski botaničar lijepo pojasnio razmjere ove pljačke još 1878. godine, zabilježivši: “Nisu zadovoljni ako uzmu 300 ili 500 primjeraka neke fine orhideje, moraju još počistiti cijelu zemlju i ništa ne ostavljaju kilometrima za sobom. Ovo nije skupljanje, ovo je bezobzirna pljačka.” Kažu da su lovci nakon što bi pokupili orhideje namjerno izazivali šumske požare kako njihovi konkurenti ne bi došli do istih orhideja. Tako su zauvijek uništene pojedine vrste ovog posebnog cvijeća.
Lovci koji se gledaju preko nišana
Kralj orhideja Frederick Sander zaposlio je više desetaka lovaca na orhideje i izgradio više od 60 staklenika za njihov uzgoj i prodaju. On je vrlo brzo dobio službenu titulu kraljevskog uzgajivača orhideja kraljice Viktorije. No biti lovcem na orhideje nije bilo nimalo lako ili suptilno kako se možda neupućenom promatraču činilo. Prema dostupnim podacima na Filipine je 1901. godine stigla skupina od osam lovaca na orhideje. Jednog od njih su domorodci živog skuhali, drugog je pojeo tigar, dok su petorica lovaca nestala u džungli. Kući se vratio samo jedan, ali s velikom količinom orhideja, kažu da ih je bilo oko 7000, što otvara pitanje je li možda i sam sudjelovao u nestanku dijela ekipe pristiglih lovaca. Stravične priče o sudbini lovaca na ovo cvijeće dolaze i iz Papue Nove Gvineje, a velik broj smrtnih slučajeva je zabilježen i na području Kolumbije koja slovi za najbogatije mjesto za traženje orhideja. Mnogi su lovci ovdje umrli od tropskih bolesti, ali čini se da se velik broj smrtnih slučajeva može povezati i s međusobnim neprijateljstvima lovaca koji su se uvijek gledali preko nišana. O tome koliko je taj posao bio opasan, svjedoči i zapis Alberta Millicana, slikara i lovca na orhideje koji je zabilježio što je sve pripremio za svoju ekspediciju, pa je tako napisao iduće: “Opskrbio sam se zalihama noževa, mačeva, revolvera i pušaka”. Iz korespondencije Williama Arnolda koji je kasnije izgubio život u divljoj kolumbijskoj rijeci Orinoco jasno je da je bio u ozbiljnom sukobu s jednim od svojih rivala, a kojem je trebao po nalogu svog poslodavca uništiti kolekciju skupljenog cvijeća. Njegov mu je poslodavac predložio da problem riješi jednostavnim uriniranjem po skupljenim orhidejama drugog lovca.
Zabrana lova na orhideje
Iako su orhideje i danas omiljene vrijeme delirija je davno prošlo. Jednostavan zakon ponude i potražnje doveo je do rušenja njihovih cijena na tržištu. Kažu da se od pustošenja lovaca neka područja Srednje i Južne Amerike do danas nisu oporavila. Međunarodna trgovina divljim orhidejama, ali i uopće svom ugroženom florom i faunom je zabranjena Konvencijom o međunarodnoj trgovini iz 1973. godine. Ipak krijumčarenje se odvija i dalje u pozadini, ali u manjim razmjerima, barem po pitanju orhideja. Ova orhidomanija samo je još jedna tamna mrlja u pljačkaškoj prošlosti “visoko civiliziranog svijeta”.
Piše: Sonja Kirchhoffer
