Transatlantska trgovina robljem, koja je započela u šesnaestom a završila debelo u devetnaestom stoljeću, ispisala je jedno od najcrnjih poglavlja čitave ljudske povijesti. O broju sužnjeva koji su iz središnje i zapadne Afrike putem Atlantskog oceana prevezeni u Novi svijet najbolje svjedoči sljedeći podatak: do kraja osamnaestog stoljeća, Afrikanci su postali najbrojnije imigrantsko stanovništvo Sjeverne i Južne Amerike. Život im je, kao svojini bijelog čovjeka, bio bijedan i kratak: od jutra do mraka, radili su na plantažama kave, duhana, kaka, pamuka i šećera, na rižinim poljima ili u rudnicima srebra i zlata, poticani na produktivnost fijukom korbača. Oni za nijansu sretniji postali su sluge u raskošnim kućama svojih okrutnih gospodara. Za žene, to “namještenje” često je uključivalo sve oblike seksualnog zlostavljanja. Prema procjenama povjesničara, i to vrlo konzervativnima, ovom rutom prevezeno je oko dvanaest milijuna ljudi. Stopa smrtnosti na tim putovanjima bila je astronomska, pa milijuni njih nikada nisu ni stigli na odredište.
Posljednji brod koji je afričke robove dopremio u Ameriku bila je škuna “Clotilde”. U jesen 1859. godine, više od pola stoljeća nakon što su Sjedinjene Američke Države zabranile uvoz robova, 26-metarski jedrenjak pristao je u Mobile Bayu u Alabami, ilegalno iskrcavši više od stotinu crnih ljudi. Obavivši zadatak, kapeten William Foster je, u strahu od saveznih vlasti, zapalio i potopio brod. Najveći broj robova s “Clotilde” prešao je u vlasništvo Timothyja Meahera, vlasnika jedne od najvećih plantaža pamuka u državi.
Zanimljivo je da su na području Alabame ostali i nakon ukidanja ropstva 1863. godine, zajedno s potomcima. Naime, htjeli su se vratiti u Afriku, no nisu imali sredstava za šest tjedana dugačko putovanje. Egzistencija im je i dalje bila bijedna – nisu imali druge nego nastaviti raditi na zemlji. Na inicijativu Cudjoea Kazoole Lewisa (1841. – 1935.), najstarijeg putnika s “Clotilde” i čovjeka koji je u domovini imao status poglavice (na slici!), objedinili su zarade i kupili zemlju na sjeveru Mobilea, okruženu gustom šumom i ispresijecanu dubokim močvarama. Ondje su, izolirani od ostatka svijeta i zaštićeni, osnovali životnu i radnu zajednicu koju su, slaveći svoje korijene, nazvali Africatown. Imala je crkvu, školu i groblje, a njeni stanovnici gotovo da je nikada nisu napuštali. Ova zajednica, u kojoj se komuniciralo jezikom Joruba, još uvijek postoji.
Unatoč teškoćama koje su ga veći dio života šibale, Lewis je dočekao duboku starost od devedeset četiri godine. Nadživio je suprugu i njihovo šestero djece, a zadnje godine posvetio je suradnji s književnicima i povjesničarima, pričajući im potresne životne priče svojih suputnika. Charlotte Osgood Mason, bogata nasljednica koja je financijski pomagala brojnim Afroamerikancima, zbrinula je i Lewisa u jesen njegova života.
Piše: Lucija Kapural
