Kako je propala tajanstvena jomonska kultura?

O prastanovnicima Japana, tajanstvenom narodu Ainu, već smo pisali. Za antropologe, predstavljaju jedinstven fenomen: za razliku od većine stanovnika “Zemlje Izlazećeg Sunca”, koji pripadaju žutoj rasi, Ainu su bijelci. Istraživanja su pokazala da je riječ o zasebnu, izoliranom ogranku kavkazoidne bijele rase, a dokazi sugeriraju da su, u drevnoj prošlosti, nastanjivali područja Sibira i sjeverne Azije. Glavnina se, prije više od deset tisuća godina, naselila na otocima Kyushuu i Honshuu, gdje su živjeli u malim naseljima, hraneći se voćem, divljači i ribom. Trošili su i velike količine školjaka, pa se ostaci tih drevnih naselja najlakše mogu uočiti po pravim brdima njihovih ljuski. Naselja, smještena uz morsku obalu, sastojala su se od zemunica. Ainu su bili izvrsni keramičari, a njihove artefakte krasili su uzorci u obliku vrpci (na japanskom jeziku: jomon), pa se ta cijela kultura katkad naziva jomonskom. Zanimljivo, nikad nisu naučili proizvoditi metal, već su oružje izrađivali od drva i opsidijana, tamna vulkanskog stakla. Nisu upoznali ni obradu zemlje, a od životinja su uzgajali jedino pse. Njihov skroman no, po svemu sudeći, miran i harmoničan život uništen je u prvim stoljećima posljednjeg tisućljeća prije Krista, kad su tehnološki superiorni doseljenici s kineskih i korejskih obala nahrupili u domovinu Ainua. Starosjedioci koji nisu pobijeni prognani su s najboljih zemalja, ka hladnu, brdovitom sjeveru. Zbog ratova, iseljavanja i miješanja s ostalim narodima tijekom narednih stoljeća, malo-pomalo su iščezli s područja Honshua. Na Hokaidu, njihova zajednica u relativnom je miru uživala sve do petnaestog stoljeća, kad se japanska carska vlast i tu učvrstila. Njihov posljednji ustanak protiv osvajača ugušen je u sedamnaestom stoljeću. Između 1912. i 1914. godine, naredbom japanske vlade, sahalinski Ainui deportirani su u rezervate. Bio je to vrhunac 25-stoljetna teroriziranja ovoga miroljubivog naroda. U demokratskom Japanu, napokon im je dopušteno da se vrate tradicionalnom životu. Bilo je, međutim, prekasno. Pod okupacijskom čizmom i utjecajem asimilacije, ovaj narod u velikoj je mjeri izgubio svoj kulturni identitet.

Piše: Lucija Kapural

Komentari