Većina teorija zavjere polazi od premise poznate svakom paranoidnom shizofreniku: svijetom upravljaju dobro organizirane grupe, koje se infiltriraju u raznorazne organizacije, od crkava preko poštanskih ureda do vašeg diskonta na uglu. Oni permanentno nadopisuju povijest, kako bi pristajala njihovim podlim ciljevima, a uz to kontroliraju medije i manipuliraju burzom. Hoćemo li ih zvati iluminatima ili ljudima gušterima, manje je bitno: oni su tu i s njima nema šale!
Sjeme teorije da su oni koji vuku konce iz pozadine tajanstveni “ljudi u crnom” posijano je davne 1947. godine, kad je stanoviti Harold Dahl izišao u javnost s pričom da je svjedočio slijetanju NLO-a na američkom otoku Mauryju. Drhteći poput lista na vjetru, ispričao je kako tim činom riskira život, budući da ga je “muškarac u crnom odijelu” upozorio da šuti o onome što je vidio ako mu je život mio. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, sličnu je priču iznio ufolog Albert K. Bender, tvrdeći kako ga je presrela skupina “visokih i mršavih muškaraca egzotičnih crta lica” i zaprijetila mu “ozbiljnim posljedicama” ako trenutačno ne obustavi svoja istraživanja izvanzemaljskih entiteta. Pogađate, isti su bili odjeveni u crna odijela, a styling su zaokružili i naočalama sa zatamnjenim staklima. Bender je otišao korak dalje: iznio je tezu da su ti ljudi zapravo vladini tajni agenti, čiji je primarni zadatak – milom ili silom – ušutkati sve one koji pokušavaju dokazati da nismo jedina inteligentna bića u svemiru. Narednih godina, slična svjedočanstva nicala su poput gljiva poslije kiše, s vremenom poprimajući nove, maštovite elemente te postajući dijelom američkog folklora.
Jedna od inačica teorije tvrdi da ovi zlikovci nadziru škole, kako bi bili sigurni da se mladež kvalitetno zatupljuje i čini poslušnim ovcama lišenim kritičkog mišljenja. Probleme s opozicijom rješavaju učas posla, arhaičnim političkim sredstvima: potkupljivanjem, prijetnjama i, ako prethodna dva ne upale, ubojstvima. Nadalje, zamjenjuju ljude dvojnicima, a u posljednje vrijeme usavršavaju metode kloniranja kako bi mogli zamijeniti svakoga. Posjeduju tajne laboratorije gdje razvijaju novo oružje za masovno uništenje te eksperimentiraju s novim načinima kontrole uma. Drogiranje nesvjesnih subjekata i odašiljanje subliminalnih poruka kroz popularne reklame također je dio njihova modusa operandi. Glavna preokupacija im je produžetak života pod svaku cijenu, pa eksperimentiraju s kloniranjem, jogom, magijom, jarećim žlijezdama, transfuzijama i kompjuterskim duplikacijama. Sustavno potiču “slučajne” incidente: truju hranu u dućanima, ubijaju stare slijepe žene, pucaju iz snajpera po autocestama i benzinskim stanicama, zalijeću se avionima u nebodere, a sve to kako bi ljude učinili konfuznima i paranoičnima. Neki od njih u kontaktu su s izvanzemaljcima, drugi JESU izvanzemaljci.
Ljudi u crnom probili su se i u popularnu kulturu: u epizodi stripa “Martin Mystère” iz 1982. portretirani su kao tisućama godina stara organizacija, a na komičan su način prikazani u “Ljudima u crnom”, hit-filmu iz 1997. godine s Willom Smithom u glavnoj ulozi, te njegovim nastavcima.
Piše: Lucija Kapural
