“Jerihon stajaše silno utvrđen i zatvoren pred sinovima Izraelovim. Nitko nije izlazio niti je tko ulazio. Tada Jahve reče Jošui: Evo, predajem ti u ruke Jerihon i kralja njegova. Svi vi ratnici obiđite oko grada jedanput na dan. Tako činite šest dana. A sedam svećenika neka nose pred Kovčegom sedam truba od ovnujskih rogova. Sedmog dana obiđite sedam puta oko grada, a svećenici neka trube u trublje. Pa kad otežući zatrube u rog ovnujski, neka sav narod, čim čuje glas trube, podigne silnu bojnu viku. I srušit će se gradski bedemi, a narod neka tada ulazi svaki odande gdje se nađe”, dio je teksta iz Starog zavjeta koji prikazuje opsadu i pad Jerihona, čije se ime s hebrejskog jezika može prevesti kao “Mjesečev grad”. Prema Bibliji, ovaj grad bio je prvi koji su, po povratku iz Egipta, osvojila židovska plemena pod vodstvom Mojsijeva pomoćnika Jošue, unatoč impresivnim zidinama koje su ga okruživale. Stvarna povijest ovog mjesta nije ništa manje zanimljiva.
Smješten u Palestini, u udolini Mrtvog mora zapadno od Jordana, Jerihon se često naziva najstarijim gradom na svijetu. Istraživanja na prvobitnom nalazištu počela su davne 1907. godine, kad su arheolozi otkopali ostatke naselja iz desetog tisućljeća prije Krista. Jerihon A, kako je ova pretkeramička kultura nazvana, razvio se na plodnom tlu. Zahvaljujući položaju u središtu oaze, jedinog područja bogatom vodom u suhoj udolini Mrtvog mora, naselje se ubrzano razvijalo. Ovdje su se uzgajale kulture poput pšenice, ječma i graška a, kako stočarstvo još nije bilo razvijeno, lov je predstavljao važan način pribavljanja hrane. Naselje je formirano od okruglih ili ovalnih nastambi od ćerpiča, napola pod zemljom: zidovi su građeni od okruglaste cigle, a gornji dio nastambi prekrivan je stabljikama impregniranim ilovačom. U okolici su otkriveni kanali za navodnjavanje, dokazi obrade polja. Osobito fascinantne bile su zaštitne zidine, s tornjem koji je imao ulogu gradskih vrata. Računa se da je Jerihon u to vrijeme nastanjivalo oko dvije tisuće duša.
Stanovnici grada svoje mrtve su pokapali ispod kuća – kosturi su pronađeni u zgrčenom položaju, a lubanje su bile uklonjene. Stručnjaci pretpostavljaju da je neobičnom običaju kumovalo uvjerenje da se u glavi pokojnika nalazi njegov duh, zbog čega su lubanje oblagane gipsom kako isti ne bi pobjegao. U duplje bi se potom stavile školjke, nakon čega su lubanje izložene pored ognjišta kao kultni predmeti. Ponekad su pokapane i statue u prirodnoj veličini, vjerojatno kao surogat ako bi tijelo pokojnika bilo nemoguće pokopati.
Na ruševinama Jerihona, sedam tisuća godina prije Krista nastao je Jerihon B, s kućama pravokutnog oblika, građevinama korištenim u javne svrhe i sakralnim objektima pripojenim obiteljskim kućama. Pronalazak tkalačkih stanova svjedoči o poznavanju tkanja, a postoje i brojni dokazi da su se ovi ljudi bavili poljoprivredom te trgovinom sumporom, solju i smolom. Novu urbanu fazu Jerihon doživljava u četvrtom tisućljeću prije Krista, kad se u gradnji kuća obilno koristi dostupan i lako obradiv materijal – drvo.
U narednim tisućljećima, na ovom su se prostoru često kretala razna bezimena plemena. Tijekom tih migracija, Jerihon koncem trećeg tisućljeća prije Krista biva napušten, da bi do novog uspona došlo oko 2300. godine prije Krista, kad se u grad doseljava nomadsko pleme Amorejaca, a oko 1900. godine prije Krista i Kanaanci. Oko 1200. godine prije Krista grad je bio pod vlašću Izraelaca, koji su, prema biblijskoj predaji, u njega ušli pod Jošuinim vodstvom na putu u Obećanu zemlju. Godine 587. prije Krista razorio ga je babilonski vladar Nebukadnezar II. Novo naselje na obali Wadi al-Quilta u prvom stoljeću prije Krista izgradio je u Herod Veliki – u njegovo vrijeme moglo se pohvaliti amfiteatarom, hipodromom i jednom od najraskošnijih palača svoga vremena.
Od 325. Jerihon je bio sjedište biskupa, a u šestom stoljeću Justinijan I. Veliki ondje je izgradio utočište za hodočasnike. Godine 614. grad je razorio perzijski kralj Hosroe II. Parvez. Za križarskih ratova podignut je na novoj lokaciji, koja je postala jezgrom modernog naselja.
Piše: Lucija Kapural
