Kako je Hvaranin Ivan Vučetić, otac daktiloskopije, riješio jezivi slučaj dvostrukog ubojstva?

Da nije bilo genija jednog Hrvata, mnogo bi zločina ostalo neriješeno. Policijske snage u svim zemljama svijeta za identifikaciju počinitelja kaznenih djela koriste se, naime, daktiloskopijom, metodom koju je stvorio naš Ivan Vučetić (1858. – 1925). Znameniti kriminalist odrastao je u Hvaru, gradu koji je u to vrijeme bio u sastavu Austro-Ugarske, kao najstarije od jedanaestero djece lokalnog proizvođača bačvi. Pomažući ocu u obrtu, školovao se kod franjevaca, svladavši talijanski i njemački jezik te stekavši glazbenu naobrazbu. Neko vrijeme je bio vođa vojnog orkestra, a bavio se i skladanjem. Kao mladić, dezertirao je iz austrougarske vojske te, kao slijepi putnik na brodu, emigrirao u Argentinu, najstariju i najmnogoljudniju naseobinu hrvatskih iseljenika. Nekoliko godina je radio u državnoj tvrtki za javne radove kanalizacije i otpadnih voda, da bi se 1888. godine preselio u netom osnovani grad La Plata i zaposlio kao vježbenik u Središnjem policijskom uredu.

Bistar i ambiciozan, brzo je napredovao u karijeri a, kao voditelj Odjela za statistiku, počeo je raditi na životnom djelu: nepogrešivoj identifikaciji pomoću otisaka prstiju. Godinama proučavajući papilarne linije prstiju, jedinstvene za svakog čovjeka, uspostavio je vlastiti sustav klasifikacije otisaka. Primijenivši metodu u praksi, Juan Vucetich, kako su ga argentinski kolege zvali, riješio je slučaj dvostrukog ubojstva koji je 1892. potresao njegovu novu domovinu.

U lipnju te godine, argentinski gradić Necochea našao se na stranicama crnih kronika nakon što je dvoje lokalne djece skončalo na stravičan način. Šestogodišnji Ponciano Carballo Rojas i njegova dvije godine mlađa sestra Teresa pronađeni su u svome domu prerezanih grkljana. Francisca Rojas, samohrana majka ubijenih mališana, za zločin je optužila susjeda Pedra Ramóna Velázqueza, svoga bivšeg ljubavnika. Grcajući u suzama, žena je ispričala istražiteljima da joj se Velázquez na najgori mogući način osvetio nakon što ga je ostavila. Njena priča zvučala je uvjerljivo: i sama je na vratu imala duboku porezotinu, a tijekom ispitivanja njen plač je ganuo čak i srca najtvrdokornijih predstavnika zakona. Radilo se, međutim, tek o uvjerljivoj glumi podmukle manipulatorice i ubojice.


Gospođa Rojas pogriješila je stavivši Velázqueza pod policijske reflektore: pokazalo se da ovaj ima neoborivi alibi. Status mlade žene je, iz onog ucviljene majke žrtava, promijenjen u onaj glavne osumnjičenice za dvostruko umorstvo. Poprište zločina pomno je pregledano, a inspektor Eduadro Alvarez bio je prvi koji je zamijetio krvavi otisak na vratima dječje sobe. Naložio je da se Francisci Rojas uzmu otisci prstiju, na što je ova, nemajući pojma o grani kriminalistike koja je bila još u povojima, bez otpora pristala. Usporedbom otiska kažiprsta osumnjičenice s krvavim otiskom na vratima, Ivan Vučetić, tada 33-godišnjak, dokazao je da je gospođa Rojas ubila vlastitu djecu. Velázquez, kojeg su mediji prozivali kao počinitelja, dobio je javnu ispriku, a čedomorka je završila na doživotnoj robiji. Njen zločin prvi je kriminalistički slučaj u povijesti riješen pomoću metode usporedbe otisaka prstiju. Početkom 1902. godine, desetoprstna metoda identifikacije, nazvana Vučetićevim sustavom, službeno je uvedena u Argentini, a potom i u brojnim drugim zemljama. Danas je daktiloskopija disciplina kriminalistike u čitavom svijetu.

Piše: Lucija Kapural

Komentari