Kako je doista izgledao spartanski odgoj?

Drevne Spartance povijest pamti kao neustrašive ratnike, mada bi točnije bilo reći kako su bili programirani da budu takvi. U moćnome antičkom polisu, rad nije bio na cijeni, naprotiv – smatrao se nedoličnim slobodna čovjeka. Baš kao i umjetnost. Robovi, heloti, bili su tu da rade. Spartanci su, s druge strane, imali samo jedan posao – ratovanje!

Od sedme do osamnaeste godine, odgoj mladića bio je u rukama države. U zavodima organiziranim poput vojničkih logora, vježbali su trčanje, skakanje, borilačke vještine, bacanje diska i koplja. Od njih se zahtijevala apsolutna poslušnost: naredbe su tu bile da se izvršavaju, ne da se propitkuju. I najmanji prekršaji kažnjavani su batinanjem. Privikavali su ih na hladnoću, dijeleći im nedovoljno odjeće i pokrivača, te na podnošenje gladi. Hrana je bila jednostavna i nikad je nije bilo dovoljno, pa su dječake učili krasti. Logika iza toga je, kao i sve u spartanskom sruštvu, bila jednostavna – jednom, kao odrasli vojnici, sami će morati pribavljati hranu na neprijateljskom poručju. Dječak kojeg bi uhvatili u krađi bio bi do krvi pretučen – ne zato što je krao, već zato što je otkriven.

Kad bi “pitomci” navršili dvanaest godina, život im je postajao još teži. Kako bi otvrdnuli, morali su spavati na zajedničkim prostirkama od trske i šaša. Ljeti se nikad nisu kupali, ali zato zimi jesu, i to svakodnevno – u ledenoj vodi rijeke Euros” Tek tako, da se previše ne opuste, jednom godišnje su vođeni u hram, gdje su bičevani – pritom, dakako, nisu smjeli ni pisnuti. Tko bi se pokazao najboljim u podnošenju boli, za nagradu bi dobio vijenac. U šesnaestoj godini dječak je postajao mladić, no prije primanja u vojne postrojbe morao je proći još mnoge kušnje i testove izdržljivosti. Najosebujniji je bila tzv. “kriptija”, odnosno igra skrivača – mladić se danima morao skrivati u planini, a noću bi odlazio u lov na helote i ubijao ih, dokazujući vojničku zrelost. Ako bi bio spor na nožu ili koplju, čekala ga je nova porcija batina.

Zvuči okrutno? Pa, ti dječaci smatrali su se sretnicima! Naime, čim bi se rodila muška beba, službeno bi je pregledala posebna komisija, koja bi procijenila je li dovoljno snažna i dobro građena da jednom postane vojnik. Kržljava novorođenčad, kao i ona s prirođenim manama, bila bi proglašena nekorisnom za državu te bačena u jamu ili izložena na javnome mjestu. Prva praksa je značila sigurnu, a druga skoro sigurnu smrt – tzv. “izložena djeca” najčešće bi umrla u agoniji, od gladi i žeđi, osim ako ih neki altruistični helot ne bi spasio, riskirajući time vlastiti život.

Piše: Lucija Kapural

Komentari