Projekt Azorian, ili Jennifer kako se još nazivao, bio je jedan od najsloženijih, najskupljih i najtajnijih projekata u povijesti CIA-je. Ukupan trošak projekta iznosio je 4 milijarde dolara. Ova je Središnja američka obavještajna agencija na ideju za projekt došla 1968. O čemu je točno riječ, zašto je ovaj projekt dobio sve ove epitete, saznajte u članku koji slijedi.
Pitanje je kako su Amerikanci došli na ovu ideju?
Ovaj projekt uključiovao je krađu sovjetske nuklearne podmornice, koja je nakon nesreće skončala na dnu Tihog ocena 1968. Vince Houghton, kustos Međunarodnog špijunskog muzeja u Washingtonu izjavio je svojevremeno:
Ne mogu zamisliti da postoji još jedna zemlja na svijetu koja bi pomislila: ‘Pronašli smo sovjetsku podmornicu ispod tri milje vode. Idemo je ukrasti’.
Plan je bio, dakle, izvaditi podmornicu s dna te ju rastaviti na sastavne dijelove, kako bi se dobio uvid u sovjetsku vojnu tehnologiju.
Sovjeti izgubili podmornicu
Sovjetska podmornica s balističkim projektilima K-129 je bila početkom 1968. u svojoj trećoj misiji. Ona je raspolagala s tri nuklearne rakete R21, koje su imale domet do 2950 kilometara. Početkom ožujka došlo je do prekida u komunikaciji između podmornice i sovjetskog zapovjedništva, drugim riječima Sovjeti su izgubili podmornicu. Izvješća ukazuju da je podmornica potonula zbog tehničkog kvara, a ne ljudskog faktora. Sovjeti su puna dva mjeseca tragali za podmornicom i njezinom posadom, a onda su odustali. Kako su Amerikanci raspolagali kvalitetnijom opremom za prisluškivanje uočili su pretraživanjem zvukova, anomaliju koja je prepoznata kao implozija koja se dogodila 8. ožujka 1968., pri čemu su uspjeli iščitati točne koordinate nesreće. Potonuće podmornice se prema napravljenoj analizi dogodilo oko 2500 kilometara sjeverozapadno od Havaja. No, u cijeloj priči je postojao “sitni” problemčić, a to je dubina na kojoj se našla podmornica. Dubina je procjenjena na 5000 metara. Bila je to dubina s koje se do tada nije izvuklo apsolutno ništa na površinu.
Isplativost misije
Naravno prvo su se napravile analize procjene rizika, odnosno isplativosti misije. Odlučeno je da se rizik isplati jer bi tako Amerikanci mogli steći vojnu prednost pred Sovjetima. Napravljeni plan je odobrio predsjednik Richard Nixon, koji je preuzeo predsjednički mandat 1969. godine. Nakon analize i raznih planova vađenja podmornice, odlučeno je da će se izgraditi brod koji će uz pomoć goleme kandže uvući podmornicu s dna oceana u trbuh broda. Iako je analiza pokazala da plan ima samo 10 posto izgleda za uspjeh, Amerikanci su bili odlučni u njegovom provođenju. Sovjeti nisu nikako smjeli saznati za taj plan, a ne bi li se smanjila mogućnost političkih komplikacija trebalo je konstruirati kontekst u koji će se vađenje podmornice prigodno uklopiti.
Kakve veze s tim ima Howard Hughes
Kako bi čitavu stvar Ameri učinili donekle transparentom odlučili su se na suradnju s ekscentričnim bogatašem Howardom Hughesom koji je nominalno na sebe preuzeo gradnju tobožnjeg istraživačkog golemog broda, namijenjenog vađenju mangana s morskog dna. U tu je svrhu konstruiran brod dugačak 188 metara, nazvan Hughes Glomar Explorer. Ovaj je brod za potrebe rudarenja po morskom dnu bio opremljen otvorom u trupu i masivnom kandžom. Brod je građen godinama, a pripreme za početak akcije trajale su šest godina. Javnost i mediji nisu imali pristup porinuću i pojedinostima o samom brodu. Kada je brod prvi puta isplovio iz Pennsylvanije radi testiranja 1973., Los Angeles Times je pribilježio:
Novinarima nije bilo dopušteno vidjeti porinuće i pojedinosti o brodu, a odredište i misija nisu objavljeni.
U javnosti je takva odluka o tajnosti, tumačena Hughesovim karakterom koji je bio na glasu kao čudak i samotnjak.
Kraj misije
U konkretnu akciju se krenulo u lipnju 1974. godine, a samo vađenje podmornice je trajalo tjednima. Nakon što je projekt završen saznalo se da je dio podmornice s nuklearnim projektilima izgubljen zbog mehaničkog kvara u kandži, a što je posljedično dovelo do toga da je 2/3 izvađenog završilo natrag na morskom dnu i da se više nije moglo izvući van. Koliko je za vjerovati ovom izvješću CIA-je druga je stvar, a za očekivati je da CIA ne bi priznala ni uspješnost operacije. I danas je ovo izvješće samo dijelom dostupno javnosti. Postoje, naravno, i glasine da je misija uspješno privedena kraju i da je upravo ta operacija dala, barem privremeno, ključnu prednost Amerikancima u vojnom smislu. Naime, obje strane u hladnoratovskom sukobu bilježile su manje-više stalan razvoj podmorničke tehnologije. Američki napredak se u drugoj polovici 70-ih prošlog stoljeća možda može dijelom pripisati onome što se saznalo vađenjem podmornice, ali je onda tu važnu ulogu morala odigrati i špijunaža. Ipak, sve to može biti i posljedica razvoja tehnologije i strategija ratovanja, tako da je u cijeloj priča sigurna samo nesretna sudbina podmorničara.
Možda se pitate kako su ovi podaci uopće dospjeli u javnost. Istraživačko novinarstvo, gdje još postoji, radilo je svoj posao u okvirima svojih mogućnosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
