Kada su nastala groblja kućnih ljubimaca i kako je čovjek u životinjama počeo gledati prijatelje?

O počecima suradnje ljudi i životinja već smo pisali. Naši preci četveronošce su isprva doživljavali isključivo kao pokretne obroke. Prije desetak tisuća godina, kad se fauna smanjila uslijed klimatskih promjena i neograničenog lova, počeli su ih pripitomljavati. Bila je to golema ušteda energije: uzgoj je omogućio sustavno iskorištavanje njihova mlijeka, vune, tjelesne snage… Prva životinja koju smo uspjeli pripitomiti bio je pas: u zamjenu za hranu i zaklon, s vremenom je postao čovjekov vjerni pratilac u lovu. Ta simbioza intenzivirala se prelaskom na stočarstvo, kad pas postaje čuvar stada ali i životinja za društvo. Eric Tourigny, arheolog sa Sveučilišta u Newcastleu, nedavno je objavio studiju u kojoj tvrdi kako su životinje postali kućni ljubimci u punom smislu te riječi tek u devetnaestom stoljeću. Analizirajući nadgrobne spomenike kućnih ljubimaca diljem Velike Britanije, znanstvenik je došao do zanimljivih uvida o eshatološkim predodžbama vezanim za naše dlakave prijatelje. “U našoj struci, groblja su dragocjen izvor informacija – otkrivaju nam nevjerojatne detalje o demografiji, socio-ekonomskim razlikama, umjetničkoj djelatnosti i religijskim ritualima u određenome vremenskom razdoblju. Vođen tom mišlju, odlučio sam istražiti jednu drugu vrstu groblja: onu u kojima su pokapane životinje”, objašnjava Tourigny, koji je u svome pionirskom pothvatu proučio više od dvije tisuće ovakvih mjesta. “Prvo groblje kućnih ljubimaca u povijesti otvoreno je 1881. godine u Londonu. Natpisi na tamošnjim nadgrobnim pločama svjedoče o ljubavi koju su vlasnici osjećali prema svojim životinjama te izražavaju nadu kako će se s njima ponovno sresti na onome svijetu. Na grobljima kućnih ljubimaca u devetnaestom stoljeću pokapani su u prvom redu psi; tek od početka dvadesetog stoljeća mačke postaju ravnopravne stanovnice ovih vječnih domova. Dolazi do još jedne važne promjene: o ljubimcima se počinje govoriti kao o članovima obitelji, pa na nekim od tih spomenika, uz njihova imena, stoje prezimena vlasnika. U periodu nakon Drugoga svjetskog rata, na sve više nadgrobnih spomenika o životinjama se piše kao o djeci svojih vlasnika, a spominju se i njihove vrline: ‘Denny je bio hrabri mali mačak’; ‘U spomen na Grit, najumiljatiju kujicu na svijetu’… Zanimljivo, u tom razdoblju, kad su zbog teške situacije ljudska groblja bila znatno skromnija nego prije, ona životinjska postaju iznimno kićena”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari