Zatvorskim čuvarima priviđao se duh zloglasna serijskog ubojice Teda Bundyja!

Serijski ubojica Ted Bundy svojim izgledom i držanjem nije se uklapao u stereotipnu sliku silovatelja i nekrofila. Bio je iznimno inteligentan i karizmatičan. Svojom pojavom i dojmom koji je ostavljao na druge, samo pokazuje da zlo ne uzima uvijek ružno obličje, i da se može naći na potpuno neočekivanim mjestima.

Slabost uoči suočavanja sa smrću

Iako je priznao ubojstvo nešto više od trideset žena, sumnja se da ih je bilo više od stotinu. Osuđen je na smrt, i dana 24. siječnja 1989. u 7 sati ujutro sjeo je na električnu stolicu u državnom zatvoru na Floridi.  Njegovi čuvari navode da je tog jutra bio vidno uznemiren da je posrtao te da su mu po prvi puta u očima primijetili očaj.

Duhovite prikaze

No, muke zatvorskih čuvara tu nisu prestale. Godine 2001. zatvorski je čuvar iz državne kaznionice na Floridi, prije odlaska u mirovinu, ispričao novinarima da je nedugo nakon pogubljenja Teda Bundyja u zatvoru bilo više neobjašnjivih događaja povezanih s njim. Tako je, navodno, jedan od čuvara tijekom prolaska kraj komore za pogubljenje vidio prikazu koja sjedi na električnoj stolici. Bio je uvjeren da mu se pričinilo, no kada je ponovno pri povratku prolazio kraj komore ugledao je istu prikazu, odnosno Teda Bundyja kako mu se smije sa stolice. Ušao je u prostoriju i krenuo prema njemu, ali bi prikaza svaki puta nestala kada bi joj se približio. Čuvari su ga nedugo nakon toga vidjeli i u njegovoj ćeliji gdje im se samouvjereno rugao, govoreći: “Pa, sve sam vas pobijedio, zar ne?” Navodno nakon toga više nitko od čuvara nije ulazio bez pratnje u komoru za pogubljenje.


Mozak bez vidljivih anomalija

Nakon smrti izvađen mu je mozak kako bi se proučio, naime smatralo se da na njemu trebaju biti vidljive anomalije, no nije bilo ničega i izgledao je savršeno u redu. Tijelo mu je kremirano, a pepeo razasut prema posljednjoj želji po planinama države Washington, a gdje je donosio tijela svojih žrtava. Pretpostavljamo kako im vjerojatno ni nakon smrti ne bi dao spokoja.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari