Kada krojač poleti, to nikada ne završi dobro!

Fotografija: Reddit

 

Povijest pamti pobjednike, i to ne samo u bitkama i ratovima već u bilo čemu, pa tako i u izumima. Danas ćemo se pozabaviti gubitnicima, odnosno jednim od njih. Franz Reichelt bio je Francuz austrijskog podrijetla, koji je radio kao uspješan krojač u Parizu, ali je bio pasionirani ljubitelj padobranstva.

Šišmišoliko odijelo

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zrakoplovna je industrija bila u središtu interesa zbog svog naglog uzleta. U to su vrijeme već bili dostupi padobrani s fiksnim baldahinom dizajnirani za skokove s velikih visina. No naš je izumitelj želio dizajnirati padobrane pogodne za skokove s manjih visina. Njegova je ideja bila stvoriti odijelo koje će omogućiti pilotima da se bez puno muke izvuku iz opasnih situacija. S testiranjima je započeo u ljeto 1910. godine, a u njima je koristio lutke, koje je prvo bacao kroz prozor svog stana s petog kata zgrade u kojoj je stanovao, u pariškoj ulicu Gaillon. Činio je to s dvorišne strane tako da nije bilo opasnosti za prolaznike, za one u dvorištu ne znamo. To njegovo odijelo je bilo šišmišoliko i baziralo se na šipkama i svilenom baldahinu, te maloj količini gume koja je trebala dati krilima pokretljivost. Iako se obično navodi da je riječ o odijelu koje je djelovalo poput pilotskih, mi ne vidimo veliku sličnost i u globalu djeluje prilično nezgrapno, uostalom, možete prosuditi i sami.

‘Tvrdoglav kao mazga’ 


Kako je Franz bio uvjeren u uspješnost svog izuma, predstavio je izum zrakoplovnoj tvrtki La Ligue Aérienne u Aéro-Club de France, nadajući da će ona preuzeti daljnja testiranja na sebe, no oni su ga glatko odbili te svoje “ne”, obrazložili preslabom konstrukcijom nadstrešnice pri čemu su ga nastojali odgovoriti od daljnjeg rada na odijelu. No, naš je Francuz, pardon prije Austrijanac bio ‘tvrdoglav kao mazga’, i ništa ga nije moglo uvjeriti u suprotno. Očito je patio i od povećanog ega, što će imati dalekosežne posljedice po njega samog, ali idemo po redu. Na skok ga je potaknula i činjenica da je francuski aeroklub u to vrijeme ponudio nagradu od 10.000 franaka onome tko izradi sigurnosni padobran za pilote.

Niz neuspješnih pokušaja

Njegovo je odijelo težilo prvotno, kažu, čak 70-ak kilograma. Reichelt je tijekom vremena  poboljšao svoj dizajn i smanjio težinu odijela, no njegovi testovi nisu bili najuspješniji. Prvi samostalni  skok, s visine između 8 i 10 metara, završio je po njega loše te je pri tome slomio nogu, i to je bila sretna okolnost jer ga je od težih ozljeda spasila veća količina slame rasprostrta po podu.  Smatrao je da je potrebno povećati visinu skoka kako bi osoba u odijelu dobila odgovarajući zamah. Potom je zatražio  policijsku dozvolu za skokove s  Eiffelovog tornja, i konačno ju je dobio nakon godine dana čekanja 1912. Dnevni pariški list Le Petit Journal je izvijestio da je napravio potom dva neuspjela testiranja s lutkama koje je bacio s prve platforme Eiffelovog tornja. Poslije toga njegova upornost počinje graničiti s ludilom.

Konačna odluka

Dana 4. veljače 1912. godine odlučio je skočiti i konačno isprobati svoje odijelo. Uoči skoka je svima pokazao odijelo, šepureći se poput pauna. Ovo odijelo nije trebalo ograničiti svog nositelja u kretanju, a trebalo se aktivirati samo položajem ispruženih ruku u kojem bi tijelo dobilo oblik  krža.  Iako su ga prijatelji i drugi prisutni pokušali odgovoriti ukazujući na priličnu snagu vjetra koji je puhao tog dana, on je bio nepokolebljiv. Izjavio je da će svoj život prepustiti svom dizajnu, odnosno onome što je smatrao svojim životnim dijelom. Skok je izveo s prve platforme tornja koja je bila visoka 57 metara. Prije skoka je razderao novine kako bi proučio smjer vjetra. Popevši se na mali stolić, a zatim stolicu uz rub platforme izveo je svoj skok, uz određeno okijevanje. No, onda je sve pošlo po krivu, odijelo se doslovno omotalo oko njega, a on se survao na tlo. Prisutni su bili užasnuti i mogli su samo gledati kako njegovo tijelo pada. Tijelo mu je bio smrskano, a obdukcija je pokazala da je tijekom leta doživio srčani udar od kojega je navodno i umro prije pada.

Uoči skoka. Fotografija: Twitter aucharbon
@alcarbon68

Nakon pada, javnost je prozvala na odgovornost Louisa Lépinea, policijskog prefekta koji mu je odobrio skok. On je odmah u javnost izašao s izjavom, kojom se ogradio od krivnje izjavivši da je policija dobila informaciju da će se skokovi vršiti samo s lutkama, i da ni pod kojim okolnostima ne bi dobio odobrenje za vlastiti skok. Franz je skočio, a umjesto slave ostala je tek golema udubina u podu i poruka da prevelika doza samouvjerenosti može biti pogubna.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari