Želite li radioaktivnu kašu za doručak, naravno da ne želite. No ako ne znate da ju ipak jedete, nikome ništa. Godinama su dječaci iz Državne škole Walter E. Fernald u Walthamu u američkoj saveznoj državi Massachusetts dobivali radioaktivnu zobenu kašu, a da to nisu znali. Ova državna škola je bila namijenjena djeci s mentalnim poteškoćama, ali i djeci bez roditelja, dakle najranjivijoj mogućoj populaciji. Ukoliko ih “ranite” neće vam moći uzvratiti. Upravo zbog te svoje ranjivosti ova su djeca bila idealna meta za profitabilne i nemoralne tvrtke.
Paravan za eksperimentiranje
Uvjeti u školi su, kažu nekadašnji učenici, bili katastrofalni, pa su djeca često bila gladna, a uz to izložena verbalnom i fizičkom nasilju. Godine 1946. u sklopu škole je osnovan Znanstveni klub koji je bio paravan za eksperimentiranje. On je svojim pogodnostima trebao privući što više članova. Pogodnosti su bile velike za djecu koja nisu imala gotovo ništa. Djeci je rečeno da će učlanjenjem u ovaj klub biti dio posebnog programa prehrane koji ima za cilj utvrditi kako konzumiranje žitarica utječe na njihovo tijelo. Niti u jednom trenutku se nije dalo naslutiti da će ti obroci biti radioaktivni.
Kako pomesti konkurenciju
U konkretnom eksperimentu s dječacima iz Državne škole Fernald u Walthamu, američki prehrambeni div Quaker Oats sa sjedištem u Chicagu, želio je pomesti konkurenciju osobito kompaniju Cream of Wheat. Kompanija Quaker Oats se svojevremeno koristila lažnim podacima u reklamiranju, što se otkrilo i srozalo njezin ugled. Eksperimentiranjem se željelo postići ono što su svojevremeno reklamirali, a to je odlična apsorpcija željeza i kalcija u organizmu. Time bi dokazati ono što su prije lažno tvrdili te tako vratiti staru slavu i povećali profit.
Tri različita eksperimenta
Kako bi eksperiment imao respektabilan uzorak trebalo je privući što veći broj djece u Znanstveni klub. Upravo je zbog toga ovaj lažni klub nudio djeci ono što su željela, ulaznice za sportska događanja, kao i razne darove. Robert Harris profesor nutricionizma na Institutu za tehnologiju Massachusetts je ovdje proveo 3 različita eksperimenta, a u njih je bilo uključeno do 100—njak djece u dobi između 10 i 17 godina. Dio dječaka je dobivao zobenu kašu s radioaktivnim željezom, drugi pak s radioaktivnim kalcijem u mlijeku, a treći su primali radioaktivni kalcij injekcionim putem. Ovi su eksperimenti trajali od 1946. do 1953. godine. Unos radioaktivnih sastojaka pospješio je apsorpciju željeza i kalcija u organizmu. U osnovi ovo je bio samo jedan od 10-ak eksperimenata koje je odobrila Komisija za atomsku energiju, a koji su se provodili u globalu sve do 1962. godine. Računa se da je u svim ovim eksperimentima sudjelovalo oko 210 000 osoba bez danog pristanka.
Stvarnost strašnija od najstrašnije fikcije
Svi ovi eksperimenti bili su tajni do 1993. godine kada je dio dokumenata Komisije za atomsku energiju deklasificiran. Nakon toga je došlo do tužbe, koju je podiglo 30 nekadašnjih učenika spomenute škole. Na suđenju je utvrđeno da je svaki pojedini dječak dobio ukupno dozu zračenja koja odgovara 30-ak uzastopnih rendgenskih snimanja prsnog koša. Bio je to pokušaj, rekli bismo uspješan, diskreditiranja počinjene štete. Državno povjerenstvo pomalo je patronirajući zaključilo da nitko od dječaka nije pretrpio značajnije zdravstvene poteškoće i da nije bio životno ugrožen. No, ako zanemarimo da dječaci nisu doživjeli nepopravljivu zdravstvenu štetu, stvar je da su institucije i korporacije zgazile građanska prava i da su tretirala djecu kao pokusne kuniće te ih hranile namjerno radioaktivnim tvarima. Možemo se zapitati zašto to nisu pokušali s djecom koja su pohađala recimo privatne škole. Naravno, ovo je bilo najjednostavnije rješenje jer uglavnom ova djeca nisu imala roditelja koji bi kontrolirali situaciju, a uz to privatne škole bi značile danas-sutra tužbe koje bi završile puno većim odštetama od ove koje su konačno isplaćene nekadašnjim učenicima.
Godine 1995. predsjednik Clinton se ispričao bivšim učenicima ove škole jer je Komisija za atomsku energiju bila, kažu indirektno uključena u sve ovo, sponzorirajući sramotnu studiju zajedno s Centrom za radioaktivnost na MIT-ju. No da nije bilo ovog sponzoriranja ne bi bilo ni eksperimenta. Nagodba od 1,85 milijuna dolara postignuta je u siječnju 1998. za 30 bivših učenika škole. Od te sume odvojite veliki postotak kojeg uzimaju odvjetnici, a onda ono što preostane podijelite na 30 osoba, što ruku na srce i nije previše.
Ovaj slučaj samo pokazuje da stvarnost može biti strašnija od najstrašnije fikcije.
Piše: Sonja Kirchhoffer
