Iako anestezije uglavnom prolaze kako treba, dakle bez boli, što znači da pacijent zaspe i kada se probudi sve je gotovo, postoje i slučajevi kada je anestezija put u pakao. U tim situacijama osoba može biti svjesna svega što se događa, ali nekada to ne može pokazati. Prema studiji koja je rađena krajem drugog desetljeća 21. stoljeća i objavljena u časopisu Anesthesiology čak 5 posto ljudi doživi ovo iskustvo. Slučaj Donne Penner je jedan od takvih.
Početak ere anestezije
Od davnina ljudi su nastojali ublažiti bol tijekom raznih medicinskih postupaka na načine na koje su mogli. Jedno vrijeme su to činili uz pomoć alkohola i opijuma, ali ne baš uspješno. Stvari su se počele mijenjati u 40-im godinama 19. stoljeća kada je stomatolog William Morton iz Bostona izveo prvo bezbolno vađenje zuba uz pomoć običnog etera. Bio je to početak ere anestezije, koja je postala još učinkovitija s pojavom kloroforma.
Kako djeluje anestezija?
Opća anestezija je dublja od sna, a smatra se da djeluje tako što remeti moždanu aktivnost odnosno utječe na kemiju mozga. U svakom slučaju zamagljuje svijest, ali očito ne s jednakom učinkovitošću kod svih osoba. Danas postoje razni anestetici, a koji će liječnik odabrati u određenom trenutku ovisi o samom postupku i osobi koja se njoj podvrgava. No brojni postupci zahtijevaju ne samo anesteziju već i opuštanje mišića koji onda paraliziraju tijelo sa zadatkom da operacija prođe što lakše i jednostavnije.
Buđenje u operacijskoj sali
Godine 2008. računovotkinja Donna Penner je završila na laparoskopskom zahvatu zbog ginekoloških problema. U tom je trenutku ova Kanađanka imala četrdeset i četiri godine. Laparaskopija je zahvat u abdominalnoj kirurgiji tijekom kojega se ne pravi jedan veliki rez već više malih rezova te se smatra minimalno invazivnom. Donna se sjeća kako je prvo dobila intravenozno sredstvo, a zatim joj je na lice stavljena masku uz pomoć koje je brzo utonula u san. No kada se probudila prvo što je čula bili su zvukovi iz operacijske sale. Pomislila je da je sve gotovo, ali je onda odjednom čula jasno i glasno kirurga kako traži skalpel. Pokušala se pomaknuti, ali bezuspješno. Potom je osjetila prvi rez. Naime, uz opću anesteziju dobila je i sredstvo za opuštanje mišića koje se pokazalo djelotvornim za razliku od anestezije. Zbog toga nije mogla otvoriti ni oči. Ona navodi da je cijelo vrijeme pokušavala nešto napraviti, ali da nije uspjevala. Doduše u tri navrata je uspjela trznuti nogom, no svaki puta bi je medicinska sestra primila rukom za nogu, a da to nije niti jednom verbalizirala. Smatrala je to nesvjesnim trzanjem koje je trebalo zaustaviti.
Gotovo kobno
Njezina je operacija trajala sat i pol. Tijekom operaciji srce joj je počelo kucati velikom brzinom, a respirator nije bio usklađen s tim i nije ju adekvatno opskrbljivao kisikom zbog čega je imala dojam da će se ugušiti. U trenutku kada je osjetila da može pomicati jezikom počela je njime lupkati po cjevčice od intubacije ne bi li osoblju u sali dala do znanja da je pri svijesti, no umjesto toga oni su je uklonili s respiratora jer su mislili da je samostalno prodisala. Nakon toga ostala je bez zraka i doživjela je, kako tvrdi, izvantjelesno iskustvo. Iako je vjernica kaže da nije došla u raj, već da je bila u blizini svog tijela i promatrala što se događa, te da ju je tada iznenada preplavio osjećaj smirenosti. Nakon što su joj pluća reanimirana odnosno opskrbljena kisikom vratila se u svoje tijelo.
Evo što je ona o tom svom stravičnom iskustvu izjavila:
Sve sam osjetila. Bol je bila apsolutno užasna. Htjela sam vrištati. Pokušala sam vrištati. Nisam mogla čak ni pomaknuti oči lijevo-desno. Pokušala sam plakati. Cijelo sam vrijeme mislila da umirem jer je bol bila nepodnošljiva. (slobodan prijevod).
Anesteziolog nije bio uz Donnu tijekom cijele operacije što je dovelo kasnije i do sudskog postupka. Stručnjaci kažu da je najbitnije da anesteziolog ne napušta pacijenta i operacijsku salu tijekom zahvata. Nažalost, čini se, da nema jamstva da će i u slučaju prisutnosti anesteziologa svjesnost biti uvijek i na vrijeme zamijećena, ali za to onda postoje veće mogućnosti.
Piše: Sonja Kirchhoffer
