Prije nekoliko godina, peruanski arheolozi otkrili su reljef izgubljene civilizacije Caral, za koji se vjeruje da je star gotovo četiti tisućljeća. Pronađen na arheološkom nalazištu Vichama, sjeverno od Lime, prikazuje žabu u ljudskom liku. Kako su žabe u andskoj civilizaciji predstavljale vodu, stručnjaci smatraju da scena prikazuje najavu dolaska kiše, što svjedoči o značaju vode u dugačkim, strašnim razdobljima suša.
Ako novootkriveni murali doista predstavljaju lokalne klimatske promjene, mogli bi ukazivati na potencijalni razlog nestanka ove drevne civilizacije. U blizini su, naime, otkrivena i četiri reljefa koji prikazuju velika zrnja sjemenja s ljudskim licima, a pretpostavlja se da su nastali u razdoblju oskudice i gladi – lako moguće, uzrokovanom upravo sušom.
Iskopavanja na području Vichame započela su 2007. godine, a znanstvenici tvrde da je ondje živjela drevna civilizacija koja se bavila poljoprivredom i ribarstvom. Inače, Caral je najstarije pretkolumbovsko naselje južnoameričkih kultura. Pripadalo je kulturi Norte Chico (9210. prije Krista – 1800. prije Krista), koja je oko 3000. godine prije Krista razvila najstariju američku civilizaciju.
Ovo nije jedina pretkolumbovska civilizacija koju su morila razdoblja suše – impresivnoj kulturi Maja po svoj su prilici i presudila. Maje, indijanski narodi nastanjenih na području Meksika, Gvatemale, Hondurasa i Belizea, bili su vrhunski matematičari, astronomi i graditelji. Jedini u Srednjoj Americi koristili su pismo. Zgrade od vapnenca ukrašene skulpturama te monumentalne stepeničaste piramide nekoć su činile krajobraz njihovih gradova. Kad su na to područje u šesnaestom stoljeću stigli španjolski konkvistadori, shvatili su da je ono što su htjeli osvojiti već prije njih osvojila džungla.
Naime, već sredinom devetog stoljeća počinje strmoglavi pad nekad najmoćnije civilizacije svijeta. Mnogo je teorija o nestanku Maja, no ona najuvjerljivija povezuje ga s dugim razdobljem suše, koje je započelo upravo u devetom stoljeću. Poluotok Yucatán, na kojem su izgrađeni najveći majanski gradovi, vapnenačko je područje gdje su rijeke i jezera prava rijetkost. Gradovi su zbog toga podizani oko ponora, u kojima se skupljala voda. Čini se da je velika suša u devetom stoljeću dovela do propasti brojnih gradova, a one na sjeveru, koji su opstali, u jedanaestom stoljeću je po svoj prilici dokrajčila nova suša, nakon koje više nije bilo oporavka.
Piše: Lucija Kapural
