Kad te od stresa zadesi moždani!

Svi znamo da stres nosi ozbiljne posljedice za zdravlje. U starom vijeku vjerojatno nisu previše razmišljali o stresu, ali su živjeli s njim, i to u većoj mjeri nego što je danas slučaj. Car Valentinijan da je znao svoju sudbinu vjerojatno bi pokušavao kontrolirati bijes, ali nije, pa nije dobro ni završio.

Izvan vojnog polja mediokritet

Valentinijan I. je bio car rodom iz naših Vinkovaca (Cibalae), a vladao je carstvom, zajedno sa svojim bratom Valentom. Valent je vladao istočnim dijelom, a Valentinijan I. zapadnom polovicom carstva, i to od 364.-375. To je vrijeme u kojem je moć carstva već dugo bila u laganom opadanju. Takva je negativna tendencija započela smrću Marka Aurelija 180. U tom opadanju bilo je povremenih bljeskova iznimnih vladara poput Dioklecijana i nekih drugih, no većina je spadala u ono što mi danas nazivamo mediokritetima. U te prosječne spadao je i Valentinijan I., koji je poput drugih careva dio svoje karijere proveo na bojnom polju. U osnovi vojni dio karijere mu je bio najuspješniji te je ostao zapamćen kao zadnji car koji je ratovao ne samo preko sjevernog Dunava već i istočne Rajna, kao i onaj koji je imao potpunu kontrolu na svojim dijelom carstva. Uz to je kontinuirano utvrđivao granice, ali u gospodarskom smislu carstvo je bilo daleko od prosperiteta.

Rimska gozba


Jedna od barbarskih skupina s kojima se carstvo sukobljavalo bili su germanski Kvadi koji su živjeli duž sjevernog Dunava. Kada je Rim izgradio utvrde na njihovoj zemlji 373. odlučili su pregovarati s Rimom. No, Rimljani su ih stalno ignorirali. Stvar je u svoje ruke nakon izvjesnog vremena preuzeo Valentinijanov sin Marcelijan, koji je spor odlučio riješiti na klasično rimski način. Kako bi Kvadima pokazao rimsko gostoprimstvo pozvao je plemenske starješine na gozbu, a kada su se svi okupili jednostavno ih je dao pobiti. Uglavnom problemi su tada tek počeli.

“Podijeli pa vladaj”

Sada je i Kvadima prekipjelo pa su se udružili sa Sarmatima, drugom barbarskom skupinom i zajedno su krenuli u rat protiv Rima. Rim je odmah poslao dvije legije da se pozabave ovim problemom, no one su bile razbijene od strana Sarmata. Valentinijan I. je za njihov poraz saznao tek 374. godine. Kako je za to čuo zimi odlučio je pričekati proljeće i krenuti tada iz Triera. Po dolasku odmah je pregovarao sa Sarmatima, posluživši se s prokušanom rimskom taktikom “Divide et impera”, koja mu se ovdje obila o glavu. Nakon toga krenuo je na Kvade, palio je  njihova sela i masakrirao tamošnje stanovništvo. Kvadi su u jednom trenutku tražili pregovore, a Valentinijan I. je smatrao da to znači kraj sukoba i da će Kvadi biti ponizni i spremni se konačno podčiniti Rimu. No, kada je izaslanstvo Kvada došlo pred njega, umjesto poniznosti krenuli su optuživati Rimljane za postojeću situaciju te su cara obavijestili da više neće tolerirati rimsko nasilno ponašanje i da će nastaviti s napadima na sagrađene rimske utvrde. Nenavikao na odbijanje, a još manje na prijetnje počeo je histerizirati, a potom je naglo pocrvenio od bijesa te se srušio i umro. Pretpostavlja se da je umro od moždanog udara. S obzirom na stupanj razvoja medicine u 4. stoljeću nije mu bilo spasa. Valentinijan I. je imao cijelog života problema s kontrolom bijesa pa su brojni njegovi podanici bili usmrćeni upravo zbog njegove nasilne prirode i silnog gnjeva kojega je nosio u sebi. Vjerojatno su njegovi ljubimci medvjedi bili zahvalni caru na čestim likvidacijama u kojima bi i oni s vremena na vrijeme bili pogošćeni kojim “slasnim zalogajem”.

Umro je 17. studenog 375. u Brigetiju, kraj današnjeg Komároma u Madžarskoj. Nakon toga carstvo još intenzivnije slabi.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari