Kad “mrtvi” prohodaju: Bizarne priče sa stratišta

Fotografija: Pixabay

Nedavno smo pisali o Johnu Leeju, kriminalcu iz viktorijanske ere kojeg je krvnik triput bezuspješno pokušavao objesiti. Vjerovali ili ne, povijest pamti niz podjednako bizarnih smaknuća. Za vas smo odabrali nekoliko primjera!

Sitni zločini i krupne kazne

U osamnaestom i devetnaestom stoljeću, ljudi – uključujući djecu – mogli su završiti na galgama zbog manjih, da ne kažemo trivijalnih prekršaja. Primjerice, stanoviti Benjamin Beckonfield 1750. godine je obješen zbog krađe šešira. Trideset tri godine kasnije, jednaku sudbinu je doživjela četrnaestogodišnja djevojčica. Njen “zločin”? Družila se s Romima! Sudski zapisi otkrivaju da je 1833. devetogodišnji dječak smaknut na ovaj način zbog krađe boje u vrijednosti od – jednog penija!

Nomen est omen: Umorstvo Greenberry Hilla

Godine 1679., trojica muškaraca bila su obješena u Londonu zbog mučkog ubojstva čovjeka po imenu Greenberry Hill. Što je u tome bizarno, možda ćete se zapitati, ta dobili su što su i zaslužili… Ironijom sudbine, prezimena ubojica bila su – Green, Berry i Hill!


Časni sude, smaknuće jako boli!

William John Gray, tridesetosmogodišnjak iz engleskoga grada Andovera, 16. ožujka 1948. godine imao je zakazan susret sa svojim tvorcem. Toga dana, trebao je biti obješen zbog hladnokrnog ubojstva supruge Une – nesretnicu je ustrijelio na ulici, dok se vraćala iz kupovine. Nakon toga je, kako bi se i sam prikazao kao žrtva, pucao u vlastitu čeljust, nanijevši si bolnu no površnu ozljedu. Na njegovu žalost, policajci su vrlo brzo shvatili “koliko je sati”. Jedan od njih komentirao je da nikad nije vidio podmuklijeg ubojicu i kako jedva čeka da ga sud otpremi na onaj svijet. Nažalost, želja mu se nije ostvarila. Gray možda nije imao savjesti, ali je imao nešto drugo: sjajnog odvjetnika. Ovaj je, naime, na klupu za svjedoke pozvao medicinskog stručnjaka koji je mrtav ozbiljan ustvrdio kako bi, zbog ozlijeđene čeljusti, vješanje bilo iznimno bolno za osuđenika te bi, kao takvo, predstavljalo okrutnu i neuobičajenu kaznu. Sud je uvažio njegovu ekspertizu. Grayeva kazna preinačena je u onu doživotnog zatvora.

Spas u zadnji čas

Godine 1264., Engleskinja Inetta de Balsham osuđena je na smrt zbog pružanja utočišta članovima zloglasne razbojničke družine. Toga kišnog utorka, na dan izvršenja kazne, držala se neuobičajeno smireno. Sitna ženica s velikim tekom je smazala posljednju večeru, ljubazno razgovarala sa svećenikom te od njega dobila posljednju pomast, a potom su je izveli na stratište. Tek ondje, pri pogledu na omču koja se njihala na vjetru, počela se tresti od straha. Nakon što je krvnik snažnim udarcem noge izmaknuo stolac ispod njenih nogu, počela se trzati na konopcu. To je trajalo… Trajalo… I trajalo. A onda, u trenutku kad se njeno tijelo umirilo a lice počelo zadobivati modru boju, začuo se topot kopita. Kao u nekom akcijskom filmu, na konju je dojurio kraljev glasnik. U njedrima je nosio važan dokument: pomilovanje koje je gospođi Balsham udijelio kralj Henrik III. Shvativši da vremena za potpisivanje dokumenta nema, glasnik je isukao mač te presjekao konopac na kojem je visjela Inetta – kako se činilo, već mrtva. Samo se činilo. Nakon što joj je pružena liječnička pomoć, oporavila se nakon samo nekoliko dana, nakon čega je vraćena u ćeliju na izdržavanje doživotne dobije. No, kako je moguće da je preživjela toliko dugo na vješalima (svjedoci tvrde da se radilo o satima)? Liječnici vjeruju da je gornji dio njezina dušnika bio okoštao, što joj je, u kombinaciji s malenom težinom njenog tijela, omogućilo preživljavanje.

Božanska intervencija

Margaret Dickson, služavka iz Edinburgha, 1724. je osuđena na smrt zbog čedomorstva. Sunčana 2. rujna te godine, mlada žena izvedena je na stratište. Okupljena gomila, željna prizora patnje i umiranja, već se bila okupila oko vješala, dobacujući joj birane uvrede. Krvnik, iskusni rutiner, obavio je posao “po PS-u”: osuđenici je namaknuo crnu kukuljicu na glavu, a potom je brzim i elegantnim pokretom objesio. Dok se nesretnica koprcala na galgama, “štopao” joj je vrijeme – pustio ju je da visi točno trideset minuta, baš kao što je zakon propisivao. “Pokojnica” je, u jeftinom lijesu od jelovine, položena na zaprežna kola, koja su je imala odvesti do posljednjeg počivališta: neobilježenog groba za počinitelje teških kaznenih djela. Čovjek koji je upravljao kolima je, pretpostavljamo, doživio nemali šok kad se “truplo”, usred vožnje, počelo micati! Djevojku, koja je nekim čudom preživjela vješanje, dovezao je natrag u kaznionicu. Vodeći pravni autoriteti raspravljali su o njenoj sudbini, da bi se u konačnici složili kako je “oživljavanje” rezultat Božanske intervencije u koju se, kao što svatko s pola mozga zna, ne valja petljati. Margaret, kojoj su suvremenici nadjenuli nadimak “napola obješena Maggie”, iz tog razloga je puštena na slobodu. Kako bi se izbjegli problemi ovog tipa, tada popularna smrtna kazna je iz “vješanja” preimenovana u “vješanje dok ne nastupi smrt”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari