Kad drevne kosti “ožive”: Čari digitalne rekonstrukcije

Kako su izgledale osobe umrle prije mnogo stotina, pa i tisuća godina, arheolozi danas mogu doznati kombinacijom nekoliko metoda, među kojima se ističe digitalna rekonstrukcija. Evo nekoliko primjera ovakvih “čudesnih uskrsnuća”!

Buđenje prapovijesne Zore

Prije četvrt stoljeća, u Grčkoj je pronađen kostur tinejdžerice star devet tisuća godina. Arheolozi nisu uspjeli otkriti mnogo o njenom životu: doznali su tek da je umrla u špilji Theopetri, na području današnje Tesalije, te da je ovaj svijet napustila u dobi između petnaest i osamnaest godina. A onda je na scenu stupila forenzika. Zahvaljujući nedavnoj rekonstrukciji djevojčine lubanje, doznali smo kako je prapovijesna mlada dama izgledala! Znanstvenici su joj nadjenuli ime Avgi, što na grčkom znači “Zora”, mada bi joj nadimak “Mrkla noć” puno bolje pristajao. Imala je, naime, snažnu čeljust kao u muškarca, isturenu bradu te mrk pogled. Pored forenzičara, u rekonstrukciji Zorina lika sudjelovali su ortopedi, endokrinolozi, neurolozi i stomatolozi. Do lica koje je zaklopilo oči u mlađemu kamenom dobu došli su tako što su isprintali trodimenzionalnu repliku njene lubanje, a potom rekonstruirali mišić po mišić lica, analizirajući najsitnije detalje oblika lubanje, proučavajući živce i slično. Boju kose, očiju i puti znanstvenici su procijenili na osnovu prevladavajućeg fenotipa ljudi koji su nastanjivali taj kraj.

Uskrsnuće drevne ratnice


Početkom dvadesetog stoljeća, na vikinškom groblju u norveškom okrugu Solør otkopan je ženski kostur. Kako je pored trupla bilo položeno brojno oružje, arheolozi su zaključili da je pokojnica bila ratnica. Tu hipotezu učvrstila je spoznaja da se na ženinoj lubanji, koja je u grobu bila položena na štit, nalazilo udubljenje, koje odgovara povredi mačem. Iz toga se može zaključiti da je poginula na bojnom polju, a analiza je pokazala da nije doživjela tridesetu. Posmrtni ostaci, koji se čuvaju u Muzeju kulturne povijesti u Oslu, nedavno su poslužili za rekonstrukciju njenog lica. Vikinšku ratnicu, koja je poginula prije tisuću godina, škotski znanstvenici uspjeli su “oživjeti” pomoću najsuvremenije tehnologije za prepoznavanje lica. Rekonstruirano lice ima anatomske odlike, s mišićima i slojevima kože, a stručnjaci tvrde kako analiza, istinabog, nije stopostotno precizna, ali je dovoljno dobra da bi osobu prepoznao netko tko ju je u stvarnom svijetu poznavao.

Plavooka svećenica

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, na devet lokacija arheološkog nalazišta Skateholm na jugu Švedske pronađena su izvrsno očuvana trupla prastanovnika regije. Pažnju znanstvenika osobito su privukli posmrtni ostaci sredovječne ženske osobe, stari oko sedam tisuća godina. Pokojnica je, naime, bila pokopana u sjedećem položaju, s iznimno vrijednim nakitom, što sugerira da je u lovačko-skupljačkom društvu svoga vremena imala visoku funciju. Zbog ritualih predmeta pronađenih pokraj njezina tijela, dio stručnjaka spekulira kako se radilo o šamanskoj svećenici. Kostur žene nedavno je poslužio za rekonstrukciju njezina fizičkog oblika: znanstvenici su je “oživjeli” pomoću suvremene tehnologije za prepoznavanje lica. Izrađena u prirodnoj veličini, “šamanka” je izložena u muzeju u Trelleborgu, gradiću u pokrajini Skåne: poput boginje iz nordijskih saga, sjedi na prijestolju od jelenjih rogova, zaogrnuta plaštom od perja i ukrašena pojasom izrađenim od životinjskih zuba; njena tamna koža puna je ritualnih oznaka napravljenih bijelom bojom, a pogled njenih plavih očiju prodoran je i odlučan. Kako su znanstvenici znali koje su boje bile njene oči? Zahvaljujući DNK dokazima prikupljenim u grobovima Skateholma, zaključili su kako su stanovnici regije iz kamenog doba imali tamniju nijansu kože te plave oči.

Piše: Lucija Kapural

Komentari