Za Stanislava Petrova mnogi nisu ni čuli, što je začudno znamo li da je zahvaljujući hladnokrvnosti i trezvenosti ovoga sovjetskog oficira vrlo vjerojatno izbjegnuta svjetska kataklizma. Imao je tek nekoliko minuta da donese odluku o kojoj je ovisila sudbina čovječanstva i, na sreću milijardi, donio je ispravnu. Kako je moguće da je zasluženo priznanje dobio tek kao starac, nakon što je godinama živio u bijedi? Ne trebamo previše naprezati moždane vijuge da bismo dali odgovor na ovo pitanje. Baš kao i u slučaju černobilske katastrofe, sovjetski moćnici svojski su se potrudili zataškati svoje greške i propuste.
Betonska gljiva
Stanislav Jevgrafovič Petrov rođen je 1939. godine u Vladivostoku. Tijekom Drugoga svjetskog rata, njegov otac bio je zračni as Crvene armije, dok je majka kao bolničarka vidala rane stradalnika na bojištu. Nakon diplome, odlučio je krenuti očevim stopama te je, kao inženjer radio-komunikacija, pristupio sovjetskom zrakoplovstvu. Zahvaljujući nenadmašnu tehničkom znanju, mladi potporučnik sredinom sedamdesetih postaje zapovjednikom centra “OKO”, punkta za rano upozoravanje na nuklearne projektile usmjerene prema SSSR-u.
Ovo zdanje, okruženo bodljikavom žicom i do zuba naoružanim vojnicima, bilo je poznato pod nadimkom “Gljiva”, budući da je izgledalo poput gigantske betonske gljive. Centar, povezan s četiri špijunska satelita koji su pratili kontinentalni dio SAD-a, bio je osmišljen tako da otkrije ispaljivanje projektila iz devet američkih baza te, pomoću “superračunala”, izračuna njihove putanje a potom, aktivacijom tzv. “crvenog dugmeta”, šalje podatke sovjetskim čelnicima. Zapovijedati nečim takvim uistinu nije bio “mačji kašalj”. Petrovljeva dužnost bila je iznimno odgovorna no, prema njegovu vlastitom priznanju, ujedno poprilično monotona.
Dana 26. rujna 1983. godine, časnici sovjetske protuzračne obrane započeli su još jednu naizgled rutinsku noćnu smjenu u tome tajnom objektu, smještenom u vojnoj bazi “Serpuhov-15”, stotinjak kilometara zapadno od Moskve. Četrdeset minuta poslije ponoći, tišinu u bunkeru proparalo je zavijanje sirena…
Lažna uzbuna, stvarni strah
Zamrznuta pogleda, časnici su promatrali ekran koji je iznenada oživio i konzole na kojima su zasvijetlile raznobojne lampe. Znali su što se događa, barem u teoriji – bio je to znak da je u tijeku nuklearni napad na SSSR.
Računalo proturaketnog sustava izvršilo je analizu signala koji je detektirao satelit za nadgledanje “Munja”, te obavijestilo Petrova i njegove podređene da su Amerikanci ispalili interkontinentalnu balističku raketu s više nuklearnih bojevih glava. Dok su časnici još bili u stanju šoka, stigla je obavijest da je ispaljeno još pet projektila te da svi lete prema ruskim gradovima. Prema procjeni, rakete su na cilj trebale stići za trideset minuta. Kako je sovjetskome vrhovnom zapovjedništvu trebalo petnaest minuta da pokrene raketni protuudar, Petrov je imao vrlo malo vremena da donese odluku.
Pred njim je bila hamletovska dvojba: pritisnuti crveno dugme ili ne. Posljedice pogrešnog odabira bile su stravične. Ako bi to učinio u slučaju lažnog izvještaja o napadu, pokrenuo bi lančanu reakciju koja bi rezultirala protuudarom na Ameriku i njene NATO saveznike. Ako bi pak napad bio stvaran, a on bi propustio izvijestiti nadređene o njemu, Sovjetski Savez bio bi uništen nuklearnim oružjem bez upozorenja i mogućnosti da na njega odgovori. U oba slučaja, milijuni ljudi izgubili bi život a svijet kakav poznajemo prestao bi postojati.
Petrovljevi kolege, prekaljeni vojni časnici navikli na izdavanje i slušanje naredbi, zacijelo bi slijedili protokol te izvijestili o napadu. Zapovjednik, koji je imao civilno obrazovanje, stvari je promatrao iz šire perspektive. Pod nezamislivim pritiskom, u kakofoniji paničnih glasova i s opremom koja mu je “divljala” pred očima, uspio je zadržati samokontrolu. Suprotno očekivanjima podređenih, odbio je pritisnuti tipku kojom bi započeo protunapad. Rezonirao je ovako: da je riječ o stvarnom napadu, neprijatelj bi napao sa stotinama raketa, nikako samo s njih šest. Nadalje, dobro je proučio računalni sustav koji je koristio SSSR i bio skeptičan po pitanju njegove pouzdanosti. Treće, i možda najvažnije, sovjetski radari smješteni na tlu nisu registrirali nikakve rakete. “U takvim situacijama ne možete racionalno analizirati, već se oslanjate na instinkt. A on mi je govorio da nešto nije u redu”, godinama kasnije Petrov će objasniti svoju odluku da nadređene izvijesti kako je riječ o pogrešci sustava.
Minute nakon tog izvještaja prolazile su bolno sporo. Računala su pokazivala da se projektili sve više približavaju. Na sekundu od predviđenog udara, Petrov i kolege sklopili su oči a možda, tko zna, i poskrivećki odaslali molitvu nebesima… A onda – jedno veliko ništa. U trenutku kad je “moćno” računalo govorilo da su rakete pogodile Moskvu, automobili su se i dalje kretali ulicama prijestolnice, a građani su mirno spavali u svojim krevetima, nesvjesni drame koja se odigravala u tajnom bunkeru. Uzbuna je očito bila lažna, no kako je do nje uopće došlo?
Krivac je bila neobična meteorološka anomalija. Naknadno će biti utvrđeno da se sunčeva svjetlost reflektirala od visokih oblaka i tako zbunila senzore na satelitu, budući da se odsjaj poklopio s njegovom ekscentričnom orbitom. Drugim riječima, satelit je te odbljeske pogrešno protumačio kao bljeske koji nastaju prilikom lansiranja raketa. “Da smo tada išli do kraja, Amerika danas ne bi postojala”, izjavit će Petrov godinama kasnije.
Što bi se dogodilo da je odlučio drugačije? Suprotno uvriježenome mišljenju, aktivacija crvenog dugmeta ne bi automatski pokrenula protunapad, već bi o njemu obavijestila nadređeno zapovjedništvo, a ovo bi dalje prenijelo informaciju sovjetskom Generalštabu, koji je jedini imao ovlaštenje za dogovor s državnim vodstvom o tome hoće li se uzvratiti na napad. Dio vojnih analitičara smatra da sovjetsko rukovodstvo, na čijem je čelu u to vrijeme bio Jurij Andropov, nuklearne rakete ne bi lansiralo bez višestruke provjere, uključujući razgovor s Bijelom kućom preko “crvenog telefona” no, kao što smo naglasili, vrijeme je curilo. S obzirom na duboko narušene odnose dviju svjetskih sila, stvar je mogla završiti i znatno mračnije. Mnogi stručnjaci vjeruju da bi se upravo to dogodilo.
Carstvo zla
Da bismo shvatili težinu Petrovljeve odluke, valja poznavati kontekst u kojem je ista donesena. Te 1983. godine, na vrhuncu hladnog rata, mogućnost nuklearnog napada činila se itekako stvarnom. Bilo je to doba goleme napetosti između Moskve i Washingtona. Američki ratni brodovi i bombarderi izveli su niz provokacija blizu lokacija koje su za SSSR imale stratešku važnost, što je suprotnu stranu činilo iznimno paranoičnom. Samo tri tjedna prije nego što je Petrov izvijestio nadređene o lažnoj uzbuni, Sovjeti su oborili južnokorejski zrakoplov s 269 putnika, koji je nakratko bio ušao u njihov zračni prostor. Jedan od poginulih bio je američki kongresmen Larry McDonald. Nakon tog incidenta, američki mediji o SSSR-u pišu kao o “carstvu zla”, Reagan otvoreno poziva na rat protiv “crvene prijetnje”, a zapad nameće Rusiji ekonomske sankcije. Sovjetsko vodstvo ozbiljno je razmatralo mogućnost da SAD izvede nenajavljeni nuklearni napad, štoviše, svojim obavještajcima diljem svijeta poslalo je uputu da obrate pažnju na znakove kako se takvo što sprema.
Ostati hladne glave u takvim okolnostima bio je herkulovski pothvat, no Petrov za njega u domovini nije dobio zasluženo priznanje; štoviše, dobio je “packe” zato što “nije kako treba popunio zapisnik” o incidentu – u trenutku kad se isti događao. Sovjetska vlada nije, naime, bila spremna javno priznati katastrofalne propuste u svome astronomski skupom obrambenom sustavu. Da je za svoj postupak nagrađen, to bi impliciralo kako njegovi nadređeni, zapovjednici elitnih sovjetskih jedinica, nisu dobro odradili svoj posao. Uostalom, tehnički gledano, nije izvršio svoju dužnost. Zato je kažnjen, no relativno blago. Nije otpušten iz službe, ali nikada nije unaprijeđen u čin pukovnika, što mu je dramatično umanjilo mirovinu.
“Samo sam radio svoj posao”
Indikativno, iz vojne službe povukao se godinu dana nakon incidenta a, prema nekim izvještajima, nedugo nakon umirovljenja doživio je živčani slom. S obitelji se povukao na periferiju, u Frjazin, gdje su živjeli u trošnom stančiću, na rubu siromaštva – ako ne i preko njega. Preživljavali su uzgajajući rajčice.
Za Petrovljevu povijesnu ulogu, o kojoj nije smio pričati ni supruzi Raisi, sinu Dmitriju i kćeri Jeleni, svijet je doznao tek nakon raspada SSSR-a, iz memoara koje je objavio general Jurij Votincev, bivši zapovjednik sovjetske protuzračne obrane. Nakon tog otkrića, zapadni mediji o umirovljenom časniku su se raspisali kao o “čovjeku koji je spasio svijet”, a na njegovu adresu stizale su stotine pisama zahvalnih Europljana i Amerikanaca. Godine 2006. u sjedištu UN-a u New Yorku prima nagradu “Udruženja građana svijeta”, a o njegovom podvigu 2014. je snimljen dokumentarac.
Poluslijepom starcu, koji je desetljećima živio povučeno, neočekivana pompa nije najbolje “sjela”. U jednom od rijetkih razgovora za medije, izjavio je kako nikad sebe nije smatrao junakom. “Samo sam radio svoj posao. Drago mi je da sam ga obavio dobro”, bio je koncizan. Skroman i samozatajan ostao je do kraja života. Dana 19. svibnja 2017. godine, izgubio je borbu s teškom upalom pluća, a svijet je za njegovu smrt doznao tek četiri mjeseca kasnije.
Spasitelj prije spasitelja
Stanislav Petrov nije prvi sovjetski časnik koji je, zaobišavši pravila službe, potencijalno spasio svijet od nuklearnog uništenja. Dva desetljeća ranije, učinio je to Vasilij Arkhipov, neopjevani junak Kubanske raketne krize. Povijesnu ulogu odigrao je 27. listopada 1962. godine, o kojem će se kasnije pričati kao o “najopasnijem danu u povijesti”. Dotad najveća kriza hladnog rata počela je nekoliko dana ranije, kad je američki avion za izviđanje snimio prve fotografije sovjetskih raketnih baza na Kubi. Rakete, naoružane nuklearnom bojnom glavom, imale su domet od preko dvije tisuće kilometara; drugim riječima, lako su mogle doseći velik dio teritorija SAD-a.
Tadašnji američki predsjednik Kennedy objavio je otkriće te nametnuo blokadu Castrove Kube, uz prijetnju invazijom. Punih trinaest dana, svijet se nalazio na rubu nuklearnog rata. Tada je na scenu stupio Arkhipov. Toga 27. listopada, kod obala Kube našlo se nekoliko američkih vojnih brodova, kao i sovjetska nuklearna podmornica B-59 s druge strane. Premda je potonja bila u međunarodnim vodama, američka plovila počela su pripremati projektile, kako bi je natjerala da iziđe na površinu i identificira se. Posada podmornice, na kojoj je Arkhipov bio zamjenik zapovjednika, danima nije imala radio-kontakta s vanjskim svijetom; štoviše, nije imala pojma je li rat uopće počeo. Na osnovu potmulih detonacija koje su njegovi ljudi čuli u daljini, zapovjednik Savicki zaključio je da jest. Namjeravao je ispaliti nuklearni projektil na američke brodove, za što je trebao autorizaciju još dvojice ljudi – komesara Maslenikova i zamjenika Arkhipova. Potonji je rezolutno odbio dati suglasnost za tu akciju, tvrdeći da je ne mogu provesti u djelo bez nedvosmislenih saznanja o tome što se događa na površini. Ka koncu je, tvrdoglavo ostajući pri svome, uspio nagovoriti kapetana da izrone na površinu i kontaktiraju Moskvu. Zahvaljujući njegovoj hladnoj glavi, Sovjeti su pristali na povlačenje raketa s Kube, a vođe SAD-a obećali su kako da neće izvršiti invaziju te komunističke države, a uz to su pristali na povlačenje svojih balističkih raketa iz Turske, usmjerenih na SSSR.
Piše: Lucija Kapural
