Koliko ljudski um može biti devijantan pokazuju razne sprave za mučenje iz različitih razdoblja povijesti. U današnjem članku ćemo predstaviti jednu od najbrutalnijih ikad smišljenih.
Podrijetlo sprave i njezina upotreba
Neki kažu da je Judin stolac, koji se naziva i Judina kolijevka, smišljen još u antičkom Rimu, ali se najčešće se veže uz ranomodernu Španjolsku. Sprava je nalikovala drvenom tronošcu, koji je na mjestu sjedalice imao piramidalni vrh. Žrtvu bi skinuli do gola što je dodatno doprinosilo poniženju, a zatim bi joj se vezivale ruke i stopala. Stopala bi se međusobno povezala, kako bi sprava bila što učinkovitija. Nakon vezanja žrtvu bi spustili na stolac i smjestili tako da joj šiljak bude umetnut u rodnicu ili anus, što je ovisilo o spolu žrtve. Mučenje je moglo trajati od nekoliko sati do nekoliko dana. Vrijeme trajanja mučenja ovisilo je o više čimbenika, poput same osobe i njezine psiho-fizičke izdržljivosti, ali i samih mučitelja i njihova strpljenja, ili sadističkih sklonosti.
Kako pojačati bol?
Ponekada su se na žrtvine noge dodavali utezi za gležnjeve, kako bi se pojačala bol jer bi tako došlo do jače penetracije u tijelo žrtve, a što bi rezultiralo i bržom smrću. U nekim situacijama se piramidalno oblikovan vrh premazivao uljem, a to je također rezultiralo povećanom boli. Uz glavnog mučitelja prisutni su bili i njegovi pomoćnici koji bi radili dodatne poslove, koji bi rezultirali većom boli žrtve. Ne bi li se dodatno povećala bol, žrtva se užetom uzdizala iznad stolca, a zatim se ponovno na njega vraćala. Ovo se događalo ukoliko je glavni krvnik smatrao da žrtva ne trpi dovoljno boli. Mučitelji su bili plaćeni, a njihov je glavni zadatak bio da izvuku iz žrtve tražene podatke.
Sprava koja se nikada nije prala
Žrtva je mogla preživjeti mučenje nakon što bi priznala sve što se od nje tražilo, no redovito bi umirala od infekcije. Ono što je spravu činilo posebno opasnom je to što se nikada nije prala. Judina stolica je tako redovito dovodila do sepse i smrt. Sprava nije bila namijenjena samo mučenju onih optuženih za čarobnjaštvo već i drugih kategorija zatvorenika. Na toj su se spravi zasigurno postizali željeni učinci i žrtva bi priznala sve što se od nje tražilo. Ova se sprava najviše koristila u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj.
Na pamet nam pada ona Schopenhauerova: “Da je čovječanstvo oduvijek bilo razumno, povijest ne bi bila dugačka kronika gluposti i zločina.”
Piše: Sonja Kirchhoffer
