Visoko u indijskom dijelu Himalaje, četiri ili pet dana hoda od najbližeg sela, leži ledenjačko jezero nestvarne ljepote: blještav poput smaragda, Roopkund je u dramatičnom kontrastu sa sivim kršem i grubim šljunkom. No, ono što se nalazi u jezeru i oko njega ispunjava srce najdubljom stravom. Roopkund je, naime, posljednje počivalište između 300 i 800 ljudi! Kako su, dovraga, kosti završile u himalajskoj pustoši, na visini od pet tisuća metara?
Priča o jednom od najvećih arheoloških misterija današnjice počela je 1942. godine, kad je posmrtne ostatke otkrio lokalni šerpa. S napretkom znanosti i tehnologije, umjesto da se rasvijetli, ovo pitanje postajalo je sve zagonetnije. Godine 2019., genetska analiza pokazala je da DNK u kostima četrnaestero ljudi pronađenih u jezeru ne odgovara onome iz južne Azije, već se podudara s onim današnjih stanovnika istočnog Mediterana. Da stvar bude kompliciranija, te kosti znatno su mlađe od ostalih, koje datiraju iz devetog stoljeća – četrnaestero ljudi umrlo je početkom devetnaestog stoljeća!
Agustín Fuentes, antropolog sa Sveučilišta Princeton, nedavno je pokušao dokučiti što je ova grupica ljudi radila na suprotnom kraju svijeta i kako je umrla. Proučavajući lokalne legende, doznao je da je jezero na hodočasničkom putu za planinu Nanda Devi, koja se smatra inkarnacijom božice Parvati. Prema usmenoj predaji seoskih stanovnika, drenvi kralj svojom je neposlušnošću razgnjevio božicu, pa je ova kaznila njega i podanike stravičnom sušom. Kako bi je umilostivio, neimenovani vladar krenuo je na hodočašće. No, u svojoj lakomislenosti, sa sobom je ponio probrane delicije, raskošne predmete pa čak i plesačice, da ga razonode na mukotrpnom putovanju. Parvati je to shvatila kao osobnu uvredu te je izazvala stravičnu oluju, koja je kralja i članove njegove pratnje ubila baš kad su stigli do jezera Roopkunda.
Tijekom svog istraživanja, Fuentes je zaključio da je priča – izuzev nadnaravnog momenta – više-manje istinita: žrtve, one starije, po svoj su prilici bili hodočasnici, koji su stradali kad im je nepredvidiva planinska klima odlučila pokazati zube. “Na lubanjama mnogih mrtvih pronađene su pukotine. Moguće je da je snažna oluja, kakve na Himalaji nisu rijetkost, jednostavno razbacala nesretne hodočasnike okolo. Neki su, pretpostavljam, poginuli u srazu sa surim vrletima, dok je one preživjele u konačnici dokrajčila hipotermija”, objašnjava znanstvenik. No, što je s ljudima mediteranskog podrijetla? Kako dokazi o organiziranoj ekspediciji iz rana 19. stoljeća u ovaj kraj svijeta nisu pronađeni, ostaje misterij što je ta grupica radila na Himalaji.
Piše: Lucija Kapural
