Sabljozubi tigrovi, izumrle divlje mačke koje su nastanjivale područje današnje Sjeverne Amerike, nisu jedini sisavci koji su imali predimenzionirane očnjake. Slična zubala nalazila su se u ustima čak pet različitih vrsta mesoždera. Bili su to drevni kreodonti, tobolčari te tri odvojena razreda mačaka. Ova stvorenja međusobno nisu bila u srodstvu, a dijelili su ih milijuni godina.
Unatoč imenu, sabljozubi tigar nije predak današnjeg tigra, već pripada zasebnom ogranku u evoluciji mačaka. Bio je velik otprilike kao današnji lav, rep mu je bio kratak kao onaj u risa, a očnjaci, duži od petnaest centimetara, prijeteći su izvirivali iz snažne gubice. Hranio se krupnim plijenom – gazelama, bizonima, pa čak i mamutima.
O funkciji njegovih osebujnih zuba godinama se vode žustre rasprave u redovima paleontologa i evolucijskih biologa, a u novije vrijeme za jednu od teorija pronađeno je najviše dokaza. Znanstvenici su, naime, odbacili dosad raširenu tezu da su ovakvi zubi prvenstveno služili kao moćno oružje za ubijanje i ranjavanje plijena ili protivnika te da je njihova efikasnost rasla proporcionalno s dužinom.
Evolucijska biologinja Marcela Randau smatra, naime, da postoji bolje objašnjenje za razvoj takvih grotesknih zuba. Prema njezinu novijm istraživanju, životinje s većim očnjacima bile su privlačnije ženkama. Znanstvenica je povukla paralelu s mužjacima brojnih današnjih vrsta, poput slonova, morževa, babuna i nilskih konja, čiji golemi zubi ili kljove signaliziraju društvenu nadmoć. Budući da mužjaci s najvećim zubima i kljovama dobivaju pristup ženkama, nerijetko i cijelim haremima, logično je da je evolucija ubrzala njihov razvoj.
Što je dovelo do nestanka ove impresivne, moćne životinje? Prvi sabljozubi sisavci pojavili su se prije više od pedeset milijuna godina, a Smilodon i Homotherium, posljednje sabljaste mačke, izumrle su prije samo deset tisuća godina. Valja znati da sabljozubi tigrovi nisu bili jedini predstavnici faune koji su pometeni s (pra)povijesne pozornice u razdoblju holocena – jednaka sudbina zadesila je divovske jelene, vunaste mamute i mastodonte. Nadalje, deve i konji iščezli su iz svoga izvornog staništa, Sjeverne Amerike, ali su preživjeli u Aziji. Slično tome, vodenkonji i nosorozi zauvijek su napustili Euraziju, da bi novi dom pronašli u Africi.
Uzroci nestanka tako dramatičnog dometa do danas nisu posve objašnjeni, a postoji više prilično uvjerljivih hipoteza. Većina stručnjaka smatra da je, osim klimatskih kolebanja, nestanku brojnih vrsta s povijesne pozornice doprinio lov u skupini, koji su naši preci prakticirali od pleistocena naovamo.
Piše: Lucija Kapural
