Jesu li drevni leteći gmazovi imali perje? Znanstvenici nisu sigurni!

Životinje sa sposobnošću letenja triput su se pojavile u evoluciji kralježnjaka. Pioniri leta, slažu se stručnjaci, bili su pterosauri – ptice i šišmiši na red su došli kasnije. Zahvaljujući brojnim fosilnim ostacima pronađenim u jurskim i krednim morskim naslagama na području zapadne Europe, istočne Afrike i Sjeverne Amerike, znanstvenici su zaključili da su ovi gmazovi letjeli pomoću kožne opne koja je bila razvučena između jako produljena petog prsta prednjih nogu i ostalih prstiju stražnjih udova. Činili su to, istinabog, loše: krila im nisu bila jako savitljiva, pa su se morali zadovoljiti time da lebde zrakom, nošeni strujama. Za uzlet im je bio dovoljan kratak zalet s tla ili spuštanje s viših mjesta. Imali su razmjerno velik mozak, sjajan vid, kratak trup, pneumatične šuplje kosti i rep pojačan koštanim pločama, koji im je služio kao kormilo prilikom leta. Tijela su im bila pokrivena tzv. protoperjem, kratkim percima sazdanim od jednostavnih filamenata koji su se granali. Neki su bili veličine vrapca, dok su drugi, poput gigantskog pteranodona, mahali krilima promjera devet metara. Živjeli su na morskoj obali i hranili se ribom. Po građi slični pticama, ovi srodnici dinosaura sjajan su primjer konvergencije. U biologiji, tim pojmom se naziva podudarnost u građi tijela koja se javlja u organizama koji su filogenetski međusobno posve neovisni, ali žive u sličnom okolišu. To je, otprilike, ono što struka zna o pterosaurima. Ako je vjerovati Davidu Unwinu, profesoru paleontologije sa Sveučilišta u Leicesteru, te njegovom kolegi i imenjaku sa Sveučilišta u Portsmouthu Davidu Martillu, neke od tih stavki nisu najbolje istražene. Posebno problematična, tvrde britanski znanstvenici, jest hipoteza da su pterosauri imali tijela prekrivena perjem. “Za to ne postoji niti jedan dokaz – riječ je o pretpostavki koja se kolegama jednostavno uklapala u narativ. S druge strane, oni koji su pomnije istražili ovu problematiku raspolažu s brojnim pokazateljima da su leteći gmazovi iz mezozoika imali glatku kožu, bez ikakva pokrova”, ispričao je Unwin, dodajući kako bi “razgranate” tvorevine koje su smatrane protoperjem pterosaura zapravo mogle biti čvrsta vlakna koja tvore unutrašnju strukturu membrane krila. “Doimaju se razgranatima, ali zapravo nisu. Efekt račvanja može se objasniti propadanjem i truljenjem vlakana”, tvrdi Martill. “Ideja o pernatim pterosaurima nastala je u devetnaestom stoljeću. Za nju tada nije bilo nikakvih dokaza, a nema ih ni danas!”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari