Jeste li se ikada zapitali kako su ljudi u mrklom mraku oslikavali špiljske prostore?

Prva zasada poznate špiljske slikarije izrađene su prije otprilike 40 000 godina u Europi. Ovdje se može postaviti pitanje na koji su način ljudi izrađivali te slikarije u tami špilja. Dio slikarija je nastao na ulazu, no njihov je najveći broj vezan uz unutrašnjost špilja, gdje nije bilo tračka svjetlosti. Ovdje se nećemo baviti samim slikarijama već načinom na koji su ti naši davni preci osvjetljavali prostorije u kojima su stvorili prava umjetnička djela.

Prve galerije

Špilje možemo smatrati prvim galerijskim prostorima, koji su ujedno bili i prvi atelieri. Za takvo stvaralaštvo ljudima je bilo potrebno odgovarajuće osvjetljenje. Arheološka istraživanja pokazala su, da su se ljudi tada koristili bakljama, svjetiljkama i vatrištima. Kako bi pokušali dobiti odgovore na brojna pitanja vezana uz osvjetljavanje špilja provedena su eksperimentalna arheološka istraživanja. Svi su provedeni eksperimenti utemeljeni na arheološkim lokalitetima sa špiljskim slikarijama, ponajprije onima u Francuskoj i Španjolskoj. Istraživanje je proveo španjolski arheološki tim iz Baskije. U svom istraživanju pratili su koliko koji način osvjetljenja daje svjetlosti, koliko dugo koji izvor osvjetljenja može gorjeti, kakvu zadimljenost proizvodi koji način osvjetljavanja i drugo.

Baklje najbolje za put u unutrašnjost špilje


Pokazalo se da su drvene baklje sastavljene od više granja projicirale osvjetljenje u svim smjerovima, osvjetljavajući pri tome prostor do 6 m udaljenosti. Baklje su u prosjeku gorjele oko 40-ak minuta, ovisno o materijalu koji je korišten za njihovo gorenje. Istraživači su koristili različite materijale za njihovu izradu poput breze, kleka kojima su dodavali borovu smolu i životinjsku mast kako bi procijenili koliko dobro funkcioniraju različite vrste materijala pri gorenju samostalno ili u međusobnim kombinacijama. Baklje su se pokazale najboljima za osvjetljavanje puta u unutrašnjost špilja jer nisu svojom svjetlošću zasljepljivale svoje nositelje, ali su ujedno davale neujednačenu svjetlost i proizvodile dosta dima.

Svjetiljke i fitilj koji “propada”

Svjetiljke su bile izrađene na temelju nađenih lampica na području francuske pokrajine Dordogne, a punili su ih životinjskom masnoćom (kravljom i jelenjom) te u njih stavljali nekoliko fitilja izrađenih od klekovine. Problematično je bilo to što ukoliko se nije pazilo na fitilj on bi propao u masnoću i svjetlost bi se ugasila. Ovakve su svjetiljke davale svjetlost sličnu svjetlosti svijeće. One nisu zadimile prostor, bacale su svjetlost na 3 m udaljenosti, a gorjele su dulje od sata. Prema mišljenju arheološkog tima upotreba ovih svjetiljki se pokazala najboljom za osvjetljavanje malih prostora, ali one nisu bile pogodne za nošenje jer su zasljepljivale osobe koje su ih nosile. Problem je i strujanje zraka koje bi gasilo lampice, iako su se one relativno lako ponovno palile.

Vatrišta  i puno dima

Vatrišta bi postavljali na glinenom podnožju, a za gorenje su koristili hrast i smreku. Pokazalo se da su ognjišta gorjela oko 30 minuta i uz to stvarala puno dima zbog čega su bila neprikladna za upotrebu dublje u unutrašnjosti, osim ako struja zraka nije bila dovoljno jaka da rasprši dim.

Planska upotreba osvjetljenja

Arheološki tim je organizirao virtualnu projekciju slikarija u špiljskom prostoru, a koja je pokazala da su oslikane površine najbolje vidljive uz svjetlost koja je dopirala iz vatrišta dok su svjetiljke omogućavale vidljivost samo ukoliko bi se one prinjele slikarijama.

Vatra se pokazala presudnim resursom za razvoj složenijih oblika ljudskog ponašanja, konkretno u smislu stvaranja umjetničkih dijela, barem onih koja su do danas sačuvana.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari