Jeste li čuli za “Mauerkrankheit”? Riječ je o stanju anksioznosti uzrokovanm pogledom na najomraženiju građevinu u povijesti!

Počeo se graditi 1961. godine, 1990. je srušen. Dugačka 155 kilometara, visoka tri i pol metra, ova betonska grdosija između Istočnog i Zapadnog Berlina bila je najsnažniji simbol ideološke i geopolitičke podjele poratne Europe odnosno vrlo konkretan simbol hladnog rata. Govorimo, dakako, o Berlinskom zidu, te donosimo zanimljive činjenice iz povijesti omražene građevine!

Pojas smrti

Istočnoberlinske vlasti izgradile su ga duž granice podjele grada određene savezničkim sporazumima, uz sovjetsku potporu i nalog te s ciljem potpune izolacije Zapadnog Berlina. Propagandna mašinerija pompozno ga je nazivala “Antifašističkim obrambenim zidom”. Imao je dvadeset devet kontrolnih točaka na kojima su automobili, vlakovi, kamioni za odvoz smeća, čamci i ostala vozila, naravno s propusnicom, mogla prelaziti s jedne strane na drugu. Najpoznatiji granični prijelaz bio je Charlie na Friedrichstrasse, u blizini centra Berlina. Premda o Berlinskom zidu govorimo u jednini, zapravo se sastojao od dva odvojena zida: ispunjen rovovima, nadzornim tornjevima, patrolnim psima i do zuba naoružanim stražarima, prostor između njih bio je poznat pod ljupkim nazivom “Pojas smrti”. Zapadna strana Zida bila je prekrivena grafitima, na onoj istočnoj, pogađate, nije bilo niti jednog. Nadalje, mnogim nesretnicima s istočne strane dijagnosticirana je bolest Mauerkrankheit, stanje anksioznosti uzrokovano pogledom na Zid.

Krv na bodljikavoj žici


Od desetak tisuća ljudi, koji su pokušali pobjeći preko zida na zapad, otprilike polovica uspjela je u tom naumu, a većina se koristila lažnim dokumentima i/ili mitom. Bilo je i maštovitijih bijegova. Primjerice, istočnonjemački akrobat Horst Klein prešao je zid pomoću čelične sajle razapete osamnaest metara iznad glava stražara. Sa sajle je, istinabog, pao, ali je polomljen ipak sletio na zapadnu stranu. Kolege s posla Peter Strelzyk i Günther Wetzel zid su preletjeli u balonu koji su vlastoručno konstruirali, pri ateriranju uganuvši tek nekoliko nebitnih zglobova. Istočnonjemački vojnik Wolfgang Engels na drugu se stranu probio nešto manje suptilno – tenkom. Student strojarstva Joachim Neumann poslužio se pak lukavstvom: pretvarao se da je švicarski student te je dobio propusnicu za odlazk u Zapadni Berlin. Umjesto da skače od sreće, požrtvovni mladić narednih je pet mjeseci kopao tunel prema istočnom paklu, kroz koji je na zapad uspjela pobjeći njegova draga, te još pedeset sedmero ljudi. Nažalost, 138 osoba ubijeno je prilikom bijega. Zidar Peter Fetcher imao je samo osamnaest godina kad su ga pokosili meci istočnonjemačkih graničara. Pao je na bodljikavu žicu u kojoj je, zaglavljen, polagano iskrvario. Dvije godine stariji Chris Gueffroy prilikom bijega je dobio metak u čelo. Da stvar bude tragičnija, Zid je srušen nepunih devet mjeseci nakon njegove smrti.

Zamka za zečeve

Berlinski zid otvoren je u studenom 1989., nakon čega je – u samo tri dana – oko tri milijuna Nijemaca iz istočnog dijela posjetilo Zapadnu Njemačku. Prije nego što je zid i fizički srušen, a Istočna Njemačka prestajala postojati, poduzetni garađni otkidali su komadiće omraženog zida te ih kasnije prodavali skupljačima sablasnih memorabilija. Dijelovi Berlinskog zida tako su rasuti po čitavom svijetu: jedan se, primjerice, nalazi u casinu u Las Vegasu, a nekoliko ih je “posijano” po Vatikanskim vrtovima. Nisu svi dijelili oduševljenje nakon rušenja zida. Kad je pao, kolonija divljih zečeva, koja je živjela u već spomenutom “Pojasu smrti”, živa je zatrpana.

Piše: Lucija Kapural

Komentari