Jedna od najvećih britanskih glumica porijeklom je iz ruske aristokratske obitelji!

Godine 2006., nakon što je dobila “Oscara” za ulogu Elizabete II. u filmu “Kraljica”, Helen Mirren upisala se u probrano društvo dobitnika tzv. “trostruke glumačke krune”. Riječ je o malobrojnim umjetnicima – petnaest žena i devet muškaraca – u čijem se regalu kočopere nagrade “Oscar”, “Emmy” i “Tony”. Nekonvencionalna i duhovita, britkog jezika i iskričave inteligencije, od početaka karijere tumači uloge snažnih žena – čak šest puta kraljica – a s godinama na neobjašnjiv način uspijeva izgledati sve privlačnije. Titula dame ne sprečava je da puši i psuje kao kočijaš, a plemićko podrijetlo ne stoji na putu njenim ljevičarskim stavovima. Zanimljivo, jedna od najvećih britanskih glumica ima – ruske korijene!

Rođena je 1945. u Ilfordu, ljupkom gradiću u okolici Londona,  u obitelji čiji su preci s očeve strane bili ruski aristokrati. U rodnom listu, upisana je kao Iliena Vasilijevna Mirnoff. Kad joj je bilo pet godina, otac Vasilij anglizirao je obiteljsko prezime u Mirnoff, a mala Iliena postala je Helen. Vasilij je do Drugoga svjetskog rata svirao violu u Londonskoj filharmoniji, no kako od umjetnosti nije mogao prehraniti troje djece, bio je prisiljen raditi i kao taksist te instruktor vožnje. Majka Cathleen bila je trinaesto od četrnaestero djece iz mesarske obitelji, a za njen eksplozivan temperament bila je zaslužna vrela romska krv koja je kolala njenim žilama. I otac i majka bili su socijalisti i ateisti. “U vrijeme kad se na imigrante poprijeko gledalo, bili smo odsječeni od društva. Živjeli smo u radničkoj četvrti, nismo imali prijatelje, a susjedi nas nisu pozivali na zabave. Imali smo, međutim, jedni druge. Bili smo boemska obitelj naprednih pogleda”, prisjeća se.

S roditeljima se nastavila družiti i kao srednjoškolka: većinu razrednih kolegica smatrala je glupima, dosadnima i konzervativnima. Jedva bi, kaže, dočekala da se vrati s nastave i uživa u razgovorima o umjetnosti, filozofiji i životu. Dok je o prve dvije teme mogla raspravljati satima, pokazalo se da u zadnjoj baš i nije potkovana. “Mislila sam da sam najpametnija na svijetu, a zapravo nisam imala pojma o životu. Bila sam strahovito lakovjerna”, priznaje. Jedan stariji mladić iskoristio je njenu naivnost i silovao je na prvom spoju, što je ostavilo dubok trag na djevojčinoj duši.

Izlaz iz noćne more pronašla je u glumi. Premda je briljirala u dramskoj grupi, roditelji su to zanimanje smatrali frivolnim pa su je nagovorili da, nakon mature, upiše učiteljski koledž u Londonu. Srećom po englesko glumište, učiteljica nikad neće postati. Bez znanja roditelja, odlazi na audiciju za National Youth Theatre i – prolazi iz prve! Nedugo nakon diplome, briljirala je ulogom Shakespeareove Kleopatre na daskama čuvenog “Old Vica”. Ubrzo postaje stalna članica kazališne družine Royal Shakespeare Company, a kolege su joj nadjenuli nadimak Mala Majka Rusija.

Gluma joj je pomogla da se u potpunsti oslobodi mladenačke sramežljivosti. Šezdesetih godina, u vrijeme seksualne revolucije, nije se libila pojaviti gola na sceni. “Lakše je razgolititi tijelo nego dušu”, objasnila je. U duhu novootkrivenih sloboda, većinu vremena je provodila u komuni u engleskoj provinciji, gdje su se okupljali aristokrati i umjetnici. Ondje je razbuktala dva ognja strasti: prvo je zavela jednoga ruskog princa, trgovca antikvitetima, a potom Roddyja Llewelyna, bivšeg ljubavnika princeze Margarete!


Početkom sedamdesetih, pridružuje se eksperimentalnoj trupi slavnog Petera Brooka, s kojom putuje po Africi i Americi. U indijanskom rezervatu u Minnesoti, zagrijana konjakom, provela je strasnu noć s mladim mišićavim Indijancem. U zanosu alkohola i erosa, na ruci je tetovirala indijanski simbol jednakosti.

Na filmu je debitirala ulogom muze znatno starijeg umjetnika u Powellovoj drami “Doba dogovora”, u mnogim scenama bez ijedne krpice na sebi. Erotikom su bile nabijene i uloge u filmovima “Sretan čovjek” i “Kaligula”. Potonji, u kojem je portretirala ulogu pohotne ljubavnice zloglasna rimskog cara, zgrozio je puritance, koji su ga opisali kao “otrovni koktel nasilja i pornografije”. Kritičare je oduševila ulogom čarobnice Morgane u “Ekskaliburu”, a na setu je zavela sedam godina mlađeg kolegu Liama Neesona. Široku publiku privukla je ulogom prodorne, neurotične, kapljici sklone inspektorice Jane Tennison u serijalu “Osumnjičeni”. Oskarovsku nominaciju donose joj uloge u “Ludilu kralja Georgea” i Altmanovom “Gosford Parku” – u prvom filmu je portretirala kraljicu Charlotte, a u drugom sluškinju. U filmu “Djevojke s kalendara”, istinitoj prili o sredovječnim damama koje su pozirale za kalendar u dobrotvorne svrhe, potvrdila je da i u pedeset osmoj izgleda privlačno u Evinom kostimu.

Nakon Viktorije, glumila je još dvije engleske kraljice: Elizabetu I. u istoimenom TV filmu, te Elizabetu II. u već spomenutom Frearsovom uratku “Kraljica”. Ne čudi stoga njena izjava da joj je, od svih nagrada koje je dobila, najdraža ona koju joj je uručila – kraljica! “Titula dame me, priznajem, ispunila taštinom. S dtuge strane, znam da je ne zaslužujem – nikad se nisam osjećala damom”, ispričala je. Da je tome tako, dokazala je pojavivši se na ceremoniji u pripijenoj haljini, bez donjeg rublja.

Nekonvencionalna kakva jest, ljubavnu sreću pronašla je u zagrljaju redatelja Taylora Hackforda, kojem je prethodno rasturila brak. Dvoje Oskarovaca živi okruženo antikvitetima i knjigama, družeći se s intelektualcima. Premda je aktivna u nizu humanitarnih udruga koje pomažu potrebitoj djeci, majčinski instinkt nikad nije osjetila. “Još kao djevojčica, znala sam da se neću prokreirati”, iskrena je. “Ne vidim sebe u toj ulozi pa mislim da je tako poštenije. Uostalom, ionako nas ima previše na svijetu”.

Piše: Lucija Kapural

Komentari