Jedna od najkotroverznijih fotografija

Sudan je južnoafrička država koja je svojevremeno bila britanska kolonija, a koja je nakon odlaska osvajača ostala sama, sa svojim dugovima i ogromnim siromaštvom. Tijekom 90-ih godina 20. stoljeća Sudan je bio već više desetljeća rastrgan političkim nemirima koji su imali duboku političku, vjersku i gospodarsku podlogu. Na vlasti su se u zemlji uglavnom izmjenjivali vojni diktatori. U takvoj teškoj situaciji stanovništvo Sudana je često gladovalo. Kriza u kojoj je velik broj ljudi umirao od gladi zbila se i 1993. godine, a ostala je posvjedočena brojnim fotkama, među kojima je i ova Kevina Cartera, koja je postala sinonim za nevolje koje su prolazili donedavno stanovnici ove afričke zemlje. Svojim je fotoaparatom Carter usmjerio pogled na humanitarnu katastrofu zemlje, u kojoj djeca posljednjim atomima snage pužu prema Centru za gladne dok im se u pozadini prikradaju strpljivi strvinari u potrazi za hranom. Želite li nešto više saznati o samoj fotografiji, fotografu, kao i polemikama koje je konkretna fotka izazvala diljem svijeta, zavirite u tekst kojega vam danas donosimo.

Čekanje kraj strvinara i izgladnjela djevojčica

Fotka strvinara i djevojčice snimljena je u blizini grada Ayoda u južnom Sudanu, u ožujku 1993. godine. Carter je čuo plač, a potom ugledao djevojčicu kojoj se prikradao strvinar. Carter je vođen fotografskom strašću za vizualnom pričom, a koja je bila pred njim, pozorno namjestio objektiv i čekao pravi trenutak. Nakon dvadesetak minuta strvinar se ušuljao u kadar, a on je snimio jednu od najkontroverznijih fotografija u povijesti fotografije. Prije nego što se Carter  okomio na strvinara snimio je nekoliko fotografija. Fotografije su kasnije prodane The New York Timesu. Nakon što je fotka dospjela u javnost, ljudi su masovno zvali redakciju i htjeli saznati sudbinu djevojčice. Nažalost na to pitanje odgovora nije bilo, jer odgovor nije znao ni sam Carter. Upravo je ta činjenica ovu fotografiju učinila kontroverznom.

Na meti kritike


Kako je Carteru sudbina djevojčice bila nepoznata jer je nakon snimanja otišao u svom smjeru, postao je predmetom žestoke kritike. Primjerice The Sankt Peterburg Times na Floridi je objavio iduću kritiku: “Čovjek koji namješta svoj objektiv kako bi uhvatio pravi okvir patnje, mogao bi također biti grabežljivac, i drugi strvinar na sceni.” Carteru su zamjerili u osnovu dvije stvari: Prvo to što je uopće lovio pravi kadar, i drugo što je otišao dalje bez razmišljanja o sudbini djevojčice, koju je onako izgladnjelu ostavio da nastavi put prema Centru za gladne.

Samoubojstvo nakon Pulitzera

Carter je kasnije često izjavljivao da mu je žao što je to napravio, ali da je jedno od osnovnih reporterskih pravila ne ulaziti u tuđe živote i ostaviti samo trajno svjedočanstvo kroz fotografiju. U osnovi tako izgladnjelima poput djevojčice zabilježene na snimci teško se moglo pomoći. Svaki sat je u Centru za gladne umiralo po 20 ljudi. Kevin je iduće godine dobio Pulitzerovu nagradu za ovu fotografiju djevojčice i strvinara, a on je nekoliko mjeseci kasnije, točnije 27. srpnja 1994. u Parkmoreu, predgrađu Johannesburga, u kojem je odrastao, izvršio samoubojstvo ugušivši se ugljičnim monoksidom u dobi od samo trideset i tri godine. Njegova samoubilačka poruka glasila je ovako:

“Zaista mi je žao. Bol života nadjačava radost do te mjera da radost više ne postoji…depresivan sam… bez telefona…novca za stanarinu…novca za uzdržavanje djeteta…novca za dugove… novac!!!”

Carterovo samoubojstvo ljudi su gledali uglavnom jednodimenzionalno te su ga osuđivali, kao što su njegovo presuđivanje sebi, povezivali isključivo s ovom fotografijom, no to nije tako jednostavno. Kao fotoreporter Carter je vidio puno lica smrti i svako od njih vodilo je korak bliže njegovom kraju. Nedostatak novca i gubitak vjere u svijet i ljude učinili su svoje. Na zadnjoj svojoj fotografiji snimio je ubojstvo trojice bijelih Afrikanaca u proljeće 1994. godine, a ubrzo je presudio i sebi. Presudila mu je dobrim dijelom i spoznaja da moć novca nadjačava i prigušuje svaku humanost.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari