Jedan od najuspješnijih glazbenika današnjice kao tinejdžer je bio – beskućnik!

Da mu je prije petnaestak godina netko rekao da će postati najveća glazbena zvijezda današnjice, Ed Sheeran po svoj bi prilici pomislio kako se radi o okrutnoj šali. Bez veza i poznanstava, pa čak i bez krova nad glavom – uz to debeljuškast, riđokos, razrok i smotan kao sajla – bio je svjetlosnim godinama udaljen od arogantnih, mišićavih i ljepuškastih momčića koji u zadnjem desetljeću drmaju svjetskom estradnom scenom. Imao je, međutim, nešto drugo: talent za pretakanje osjećaja u stihove i senzualan baršunasti glas nevjerojatnog registra. Dogodilo se čudo – curice su počele vrištati za neuglednim Englezom, a njegove pjesme oborile su sve diskografske rekorde. S više od 150 milijuna prodanih albuma, jedan je od komercijalno najuspješnijih glazbenika na svijetu. Donosimo nevjerojatnu životnu priču mladog kantautora!

Kantautor u jedanaestoj

Edward Christopher Sheeran rođen je 1991. u Halifaxu, gradu u engleskom okrugu Yorkshire, a obitelj se nedugo potom preselila u Framlingham, ljupki trgovački gradić u Suffolku. Siroti Ed uistinu je bio nelijepa beba: glavata, blijeda kao kreč, s busenom čupave riđe kose i očima koje su gledale ukriž. Kao šlag na tortu, tu se našao smeđi, dlakavi madež preko polovice lica (kasnije ga je laserski uklonio). Genetski “darovi” nisu se iscrpili u fizikusu: ironijom sudbine, čovjek s apsolutnim sluhom rođen je s perforiranim bubnjićem, koji mu je “pokrpan” iznimno kompliciranom operacijom. Pored svega navedenog, prve tri godine života jako je mucao. “Još nisam upoznao atraktivna riđokosog momka. Mi ‘kukuruzni’ prisiljeni smo razviti osobnost ako želimo da nas cure zamijete”, našalio se pjevač. Pogađate, samopouzdanje mu nije “probijalo plafon” ali je, srećom, imao mudre roditelje, pune razumijevanja i korisnih savjeta.

Odrastao je u umjetničkoj obitelji: otac John kustos je u muzeju, majka Imogen dizajnerica nakita, a stariji brat Matthew skladatelj klasične glazbe. Roditelji su sinovima odmalena kupovali enciklopedije, vodili ih na izložbe i kazališne predstave te ih poticali da izražavaju kritički duh. Istodobno su bili iznimno liberalni (sinovima su, primjerice, dopuštali da debelo iza ponoći sjede s njihovim društvom i ravnopravno sudjeluju u razgovoru) i strogi: gledanje televizije bilo je ograničeno na dokumentarce i emisije iz kulture, a igranje video-igrica, koje su smatrali zaglupljujućima, bilo je zabranjeno. Premda se znao naljutiti na roditelje zbog njihovog zazora od tehnologije i svega što su smatrali plitkim i trivijalnim, danas im je, kaže, zahvalan zbog toga što su njegovali njegovu kreativnost. “Da nije bilo njih, tko zna gdje bih završio. U sportu sam bio ‘truba’ a bogme se ni u učenju nisam osobito isticao”, iskren je.


John i Imogen rano su primijetili da plodovi njihovih slabina pokazuju talent za glazbu. Instrumenti koje su im kao balavcima poklonili odredili su njihov profesionalni put: Matthew je dobio klavir, a Ed akustičnu gitaru. Mlađi sin, koji je odmalena pjevao u crkvenom zboru, naučio je svirati za nepunih mjesec dana, održavajući “koncerte” u dnevnom boravku, a svome glazbalu dao je ime Felix.

Otac je mališana često vodio na rock koncerte. Ovaj je, drhteći od uzbuđenja, uživo slušao idole Erica Claptona, Paula McCartneya (svoga budućeg obožavatelja!), Boba Dylana, Van Morrisona… Koncert koji se pokazao presudnim za njegov kantautorski poziv bio je onaj Damiena Ricea u Dublinu. Nakon svirke, jedanaestogodišnji Ed je prišao pjevaču te ga zamolio autogram. Irski slavuj odvojio je čak pola sata za svoga bistrog i simpatičnog obožavatelja, a na rastanku mu je dao zlata vrijedan savjet: ako želiš biti cijenjeni glazbenik, sam piši tekstove i skladaj glazbu. Već sljedeće jutro, dječak je dovršio svoju prvu pjesmu!

Prva demo snimka, “The Orange Room”, za koju je vlastoručno izradio omot, nastala je na Edov trinaesti rođendan. Godinu dana kasnije, tijekom školskih praznika, zaputio se u London s gitarom na leđima i ruksakom punim kopija snimke – za “siću” ih je nudio slučajnim prolaznicima, a one koje nije uspio prodati jednostavno je podijelio svima koji su bili zainteresirani. Jedan od kupaca, pet godina stariji saksofonist Mike, “sredio” mu je gažu u nekom noćnom klubu. Ed je vlasniku lokala lagao kako je punoljetan, a fedora koju mu je Mike posudio pomogla mu je da izgleda starije i ozbiljnije!

Život na ulici

Nakon tjedan dana, kad se vratio kući, bio je prepun dojmova: ni najmanje više nije sumnjao čime će se u životu baviti. Zvuči nevjerojatno, ali roditelji su toliko vjerovali u njegov talent da su mu dopustili da u šesnaestoj prekine školovanje i sam preseli u London! Novac koji su mu dali osigurao mu je smještaj u jeftinom hostelu a, zahvaljujući poznanstvima koja je stekao dvije godine ranije, iz dana u dan je dogovarao nove svirke. Alternativni duo “Nizlopi” prepoznao je talent bucmastog momčića te ga angažirao kao “pojačanje” na nekoliko koncerata. Nastupao je i na večerima slam poezije u opskurnim barovima, bruseći vještinu tekstopisca, a jednom je, sjeća se, bio jedini bijelac u dvorani! Život u velegradu bio je uzbudljiv: nova poznanstva, tulumi do zore, prva pijanstva, prve ljubavi… Bio je, međutim, i prokleto skup.

Bez prebijene pare u džepu, Ed si više nije mogao priuštiti ni najjeftiniji smještaj, a bio je previše ponosan da zatraži pomoć od roditelja. “Oni su imali redovite plaće, ali nipošto nisu bili bogataši. Nisam htio biti parazit i ‘musti’ lovu od njih, što su mnogi u mome umjetničkom društvu, duplo stariji od mene, bez srama prakticirali”, ispričao je. Cijena ponosa? Život na ulici! Beskućnik je, tehnički gledano, bio pune dvije godine, mada bi mu svako toliko koji znanac ustupio kauč na dan ili dva. Kad nije bio te sreće, spavao je u vlaku. Nakon svirke, pio bi do pet ujutro (kad se otvara podzemna), a zatim se udobno smjestio u kupeu i “ubio oko” do podneva. Potom bi, u vječno zgužvanoj odjeći, otišao na novu gažu. „Kako nisam imao privilegij svakodnevnog tuširanja, higijena mi nije bila na visini, a ionako neukrotiva kosa zaplela se u čvorove slične dreadlocksima“, prisjeća se. Ponekad je pak spavao ispred Buckinghamske palače: izvan monumentalnog zdanja postojao je, naime, ventil iz kojeg je izlazio topli zrak, pa bi se u hladnim noćima ondje šćućurio, umotan u nekoliko deka… Nije mogao ni slutiti da će, samo tri godine kasnije, biti pozvan u palaču kao počasni gost te nastupiti na kraljičinu Dijamantnom jubileju!

Put prema vrhu

Malo-pomalo, kolo mladićeve sreće počelo se okretati. Uvidjevši značaj i mogućnosti društvenih medija, početkom 2010. postavio je nekoliko autorskih pjesama na kanal YouTube (kako, zahvaljujući roditeljima, nije imao pojma o tehnologiji, u tome mu je pomogao momak s kojim se jedne večeri zapio!). Snimke nisu bile osobite kvalitete, ali su dospjele u prave ruke: londonski rapper Example oduševio se Sheeranovim tekstovima, melodijama i glasom, te ga je pozvao da mu se pridruži na europskoj turneji. U godinu dana, momak je odradio više od tri stotine nastupa te stekao malenu ali odanu grupu obožavatelja, a s lovom koju je zaradio kupio je kartu za Los Angeles. Na ostvarenje “američkog sna” daroviti Englez nije dugo čekao!

Preko zajedničkih poznanika, stupio je u kontakt s glumcem, pjevačem i glazbenim producentom Jamiejem Foxxom, a ovaj ga je pozvao da gostuje u njegovoj emisiji na radijskoj postaji “Sirius”. Bila je to prekretnica nakon koje ništa više nije bilo isto. Posljednji EP koji je izdao samostalno dostigao je drugo mjesto na iTunes listi, a oči izdavačkih kuća iznenada su bile uprte u Sheerana.

Potpisavši za “Atlantic Records,” kao dvadesetogodišnjak izdaje debitantski album “Plus”, koji je iznjedrio hitove “The A Team” i “Lego House”. Uskoro je počeo skladati i za kolege – grupu “Snow Patrol” boy band “One Direction”, Justina Biebera, Taylor Swift… Potonja ga je pozvala da joj se pridruži na velikoj američkoj turneji, a po povratku s nje, Ed je bio zvijezda. U znak zahvalnosti, na rame je tetovirao naziv Taylorine turneje, riječ “Red'”.

Uslijedile su brojne diskografske nagrade i počasti, poput već spomenutog nastupa pred kraljicom, pjevanja na zatvaranu Olimpijskih igara u Londonu i dueta s Eltonom Johnom, a trenutak kad su u ponudili da sklada pjesmu za film “Hobit: Smaugova pustoš” opisao je kao najsretniji u životu. Upravo Tolkienov roman, koji je poslužio kao predložak redatelju Peteru Jacksonu, bio je prva knjiga koju je otac čitao malom Edu kad ga je uspavljivao!

Sljedeći studijski album, “Multiply”, nadmašio je uspjeh prethodnika. Nježna pjesma “Sing” zasjela je na prvo mjesto britanske top ljestvice, a dinamična “Thinking Out Loud” svome je tvorcu donijela nagradu “Grammy” za pjesmu godine. Ni nakon što je tri večeri zaredom rasprodao čuveni stadion “Wembley”, što nije pošlo “za mikrofonom” ni puno iskusnijim kolegama, nije se uobrazio. “Kad vide Lady Gagu, fanovi vrište i padaju u nesvijest. Kad vide mene, kažu: ‘Aha, eno Eda. Uživo je još ružniji’. Kad sam već kod Gage, moram ispričati da me na jednoj dodjeli nagrada zamijenila za konobara. Nisam se naljutio. Kupio sam novi sako”, priča ovaj skromni, simpatični momak… I darežljivi: čovjeku zaduženom za ozvučenje na njegovim koncertima za rođendan je poklonio – “Porsche”!

Nakon godinu dana stanke, koju je iskoristio kako bi “napunio baterije”, družio se s prijateljima iz djetinjstva te, prvi put u životu, bavio sportom, vratio se na scenu jači nego ikad (i 25 kilograma lakši). Naredni album, “Divide”, oborio je sve rekorde prodaje: momak se upisao u povijest kao prvi živući izvođač kojem je uspjelo imati petnaest pjesama sa jednog nosača zvuka u svjetskih Top 100!

Piše: Lucija Kapural

Komentari