U Hollywoodu, rasadniku razmaženih narcisa, Charlie Hunnam ističe se kao endemska vrsta. Za razliku od većine politički korektnih kolega, jasno kaže što misli, uvrijedio se tko ili ne. Ima IQ genija, ali je uvijek spreman sprdati se na vlastiti račun. Spasio je tri psa i jednooku mačku iz azila, ali voli pojesti sočan odrezak i zaliti ga pivom, a militantne vegane smatra licemjernim pozerima. Žene mu se bacaju pod noge, no zadnjih sedamnaest godina vjeran je samo jednoj. Ne provodi vrijeme po solarijima i kozmetičkim salonima nego trčeći po šumama, gletajući zidove i hraneći životinje na svojoj farmi. Zadnjih godina, za njega kao da nema promašaja: kritičari imaju samo riječi hvale za njegove uloge a bogatstvo mu se, prema nedavno objavljenim podacima, procjenjuje na vrtoglavih trideset milijuna dolara. Donosimo uzbudljivu životnu priču jednog od najtalentiranijih glumaca današnjice!
Na meti školskih nasilnika
Charles Matthew Hunnam rođen je 1980. u Newcastleu, engleskom gradu smještenom na obalama rijeke Tyne. Odrastao je u obitelji koja se borila da spoji kraj s krajem, s ove i one strane zakona. Kako bi njemu i starijem bratu Williamu priuštila ono osnovno, majka Jane je, u maniri Del Boya, pokretala “biznise” u rasponu od popravaka bicikla, prodaje vitaminskih nadomjestaka do savjetovanja o zdravoj prehrani, koji su bili veća ili manja katastrofa. Ocu Williamu starijem, koji je preprodavao staro gvožđe te se u slobodno vrijeme bavio švercom, išlo je nešto bolje, barem dok nije završio s pogrešne strane zatvorskih rešetaka. Neimaština i teški karakteri nagrizali su odnos supružnika, pa su se, nakon svađe u kojoj je letjelo pokućstvo, odlučili razvesti. Njihovu mlađem sinu, trogodišnjaku, to je teško palo. S majkom i bratom se preselio u Melmerby, selendru u okrugu Cumbria, a dane je provodio pored telefona, uzalud čekajući da mu se otac javi. “Nisam shvaćao zašto više ne živi s nama. U djetinjoj naivnosti, vjerovao sam da sam nekako ja kriv za to. Trudio sam se biti dobar i poslušan dječak, u nadi da će se tata vratiti, ali se to nije dogodilo”, prisjeća se.
Kad je krenuo u školu, shvatio je da dobri i poslušni dječaci ne prolaze najbolje među vršnjacima. “Bio sam mršav, povučen i čudan, drugim riječima, idealna meta za školske nasilnike. Jednom mi je, sjećam se, godinu dana stariji i dvadesetak kilograma teži mladić zavrtao ruku tolikom snagom da sam pomislio kako će mi je slomiti. Tražio je da pred svima kažem kako je on moj gospodar te obećao da će me ostaviti na miru ako to napravim ali mi, unatoč strahovitoj boli, ponos to nije dopuštao. Tim činom prkosa valjda sam mu porastao u očima, pa me od tada više nije mlatio nego bi mi samo, reda radi, opalio dva-tri šamara prije nastave”, ispričao je.
Od razbijenog prozora do prosvjetljenja
Kad mu je bilo dvanaest godina, majka se preudala za skromna i radišnog čovjeka koji ga je prihvatio kao vlastitog sina. Kako nije imao niti jednoga jedinog prijatelja, dječak je bio oduševljen kad je dobio polubraću, Olivera i Cristiana. Kupao ih je, hranio i oblačio, gledajući u sebi njihova zaštitnika.
Dok se u osnovnoj školi, zahvaljujući kvocijentu inteligencije 160 i fotografskom pamćenju, provlačio sa solidnim ocjenama, problemi su nastupili u gimnaziji. Disleksija mu je stvarala teškoće s čitanjem i pisanjem, a u strahu da okolina ne zaključi kako je glup, pravio se da je nezainteresiran za učenje te otvoreno prkosio autoritetima.”Počeo sam se družiti s lokalnim huliganima, mladićima koji su ponavljali razrede, pušili travu i provaljivali u automobile. Kako sam rano naučio da u takvom društvu ne smijem pokazivati strah, činio sam svakakve smjele ludorije kako bi me prihvatili. Redovito bih izazivao starije i jače mladiće na tučnjave: što je hematom na oku, raskrvavljen nos ili izbijen zub u usporedbi s uvažavanjem u društvu maloljetnih propalica?”, ironičan je.
Sve više je izostajao s nastave, a ocjene, ionako ne blistave, srozale su se do kraja. Popularnosti kod profesora nije doprinosila ni činjenica da im je redovito drsko odgovarao. Nakon što je razbio prozor na dvorani za tjelesni, izbačen je iz škole. Tek tada je, kaže, shvatio da je na pogrešnom putu. “Bio sam uvjeren da će me majka strogo kazniti, i bog mi je svjedok da sam to bio zaslužio. Umjesto da se izviče na mene i zabrani mi izlaske, šutke me saslušala. Kad sam, crveneći se u licu, završio izlaganje, rekla mi je da me ne osuđuje, ali je dodala kako moram preuzeti odgovornost za svoje postupke. Njene riječi su me posramile, ali i trgnule. Potražili smo stručnu pomoć za moj problem s disleksijom, a školovanje sam nastavio dopisnim putem, polažući ispite sa samim peticama”, ispričao je.
Rasprava pred britanskim parlamentom
Momak je prekinuo sve kontakte s problematičnim društvom, a nakon što se počeo baviti ragbijem, stekao je nove prijatelje. “Nisu bili sveci, nakon treninga bismo redovito otišli na pivo ili ganjali suknje, ali su bili ambiciozni momci koji su u imali mjeru. S njima sam naučio razliku između vesela supijanog stanja i onesvješćivanja nakon boce votke praćenog buđenjem u vlastitoj bljuvotini”, iskren je.
U veselu supijanom stanju bio je kad se, na sam Badnjak, s prijateljima zafrkavao u dućanu obuće. Hunnam, koji je oduvijek imao dara za improvizaciju, pretvarao se da prodaje cipele, a njegovo društvo se “kidalo” od smijeha kad je svečanim glasom pričao o najfinijoj talijanskoj koži “unikatnog modela”, držeći u rukama par ružnih plastičnih natikača. Igrom slučaja, u radnji se zatekla televizijska producentica, koja nije mogla skinuti oči s njegovog “performansa”. Kad ju je, onako u šali, pitao želi li kupiti “cipelice od svile pogodne za dvorske balove”, odvratila je. “Ne. Želim kupiti tebe!”. Pružila mu je vizitku i pozvala ga na audiciju. Na njoj je prošao kao od šale te, tjedan dana nakon susreta u dućanu, dobio prvu ulogu. Radilo se o tinejdžerskom serijalu “Byker Grove”: premda se pojavio u samo tri epizode, otvorio je vrata za buduće, veće projekte.
Kao brucoš na studiju teorije i povijesti filma na “Cumbria College of Art”, dobio je ulogu koja će ga učiniti zvijezdom u domovini. U miniseriji “Queer as Folk”, koja je pratila živote skupine homoseksualaca iz Manchestera, portretirao je zavodljivog maloljetnika u lovu na starije, imućne muškarce. Serijal je stekao kultni status među gay populacijom, a o njegovoj popularnosti svjedoči činjenica da je mlađahni Hunnam pozvan da sudjeluje u raspravi o diskriminaciji u zakonu o spolovima pred britanskim parlamentom!
Nema kompromisa!
Nakon obećavajućeg starta karijere, bio je spreman na veliki korak – odlazak “preko bare”. Nastanio se u unajmljenom stančiću u Los Angelesu, rupi sa “shizofrenim cijevima u kupaonici i netalentiranom ali upornim sviračem trube na katu gore”, te svakodnevno obilazio audicije. Na onoj za tinejdžerski serijal “Dawson’s Creek” nije prošao ali je pronašao, kako je vjerovao u svojoj devetnaestogodišnjoj naivnosti, ljubav. Kolegicu Katharine Towne, kćer slavnog redatelja Roberta Townea, također su zaobišli na audiciji pa je dvoje odbačenih krenulo po utjehu u obližnji bar. Romantična iskra brzo se rasplamsala: nakon tri tjedna poznanstva, otputili su se u Las Vegas te stali pred matičara, a svjedok im je bio dvjestotinjak kilograma težak propali imitator Elvisa Presleya.
Mladom, u Americi još nepoznatom ali zgodnom glumcu, djevojke su se već tada nudile kao na pladnju, ali je on bračne zavjete shvaćao ozbiljno. Unatoč tome, odnos s Katharine postajao je sve narušeniji. Hunnamova nespremnost na kompromise, odnosno odbijanje dobro plaćenih uloga koje je smatrao nedostojnim svoga talenta, malo-pomalo su nagrizali bračnu idilu. Lova od uloga koje jest prihvatio, mahom sporednih, nije se dugo zadržavala na njegovu bankovnom računu: većinu bi slao majci i polubraći.
Koliko su se brzo vjenčali, toliko su se dugo razvodili. Brak je potrajao tri godine, a razvod jednako toliko. “Bile su to tri užasne, bolne i skupe godine. Čovjeka doista zaboli kad žena za koju bi umro doista poželi da on umre. Ipak, nije sve bilo tako crno. Na kraju sam ja dobio mačke, bila je to mala ali slatka pobjeda”, prisjeća se.
Plavooki psihopat
Slatka pobjeda su bili i osvrti kritičara na njegovu ulogu u trileru “Napuštena”, filmu koji ga je izvukao iz gliba anonimnosti. Nakon prve glavne uloge, one iritantno altruistična Dickensova naslovnog junaka u filmu “Nicholas Nickleby”, uslijedilo je ono što Hunnam u šali naziva svojom “psihopatskom trilogijom”: u “Studengori”, ratnoj drami Anthonyja Minghelle, portretirao je sadistički nastrojenog poručnika; u “Huliganima” nasilnog navijača “West Ham Uniteda”, a u “Djeci čovječanstva”, distopijskoj SF drami Alfonsa Cuaróna, vođu okrutne militantne skupine. Odlazak na audiciju za ulogu Parisa u “Troji” bio je pokušaj da se odmakne od takvih likova… Neuspjeli pokušaj redatelj Wolfgang Peterson nije ga angažirao zbog fizičke sličnosti s filmskim Ahilejem, Bradom Pittom!
Baš kad je počeo razmišljati o ideji da se vrati u Englesku, dobio je ulogu koja je zauvijek promijenila tijek njegove karijere, onu u serijalu “Sinovi anarhije”. Kroz sedam sezona napete kriminalističke drame, portretirao je opasnog vođu motociklističke bande Jaxa Tellera. Tijekom jedne stanke od snimanja serijala, otputovao je na udmor u Kostariku. Unatoč upozorenjima, otišao je surfati na plažu poznatu po morskim psima, a jedna od tih nemani mu je prošla pola metra od daske. “Odlučio je da me neće pojesti. Valjda sam mu izgledao neukusno”, priča neustrašivi glumac.
Kad je pala zadnja klapa kultne serije, koja je u gledanosti “potukla” ranije nedodirljive “Vatrene dečke”, potonuo je u depresiju. „Zbližio sam se sa svim kolegama, a Kurt Sutter, tvorac showa, postao mi je neka vrsta zamjenskog oca. Teško sam podnio činjenicu da ih više neću svakodnevno viđati”, ispričao je. Iz depresije ga je izvukao čovjek koji ga je, mnogo godina ranije, u nju bio bacio – Brad Pitt. Kao vlasnik produkcijske kuće “Plan B”, otkupio je Hunnamov scenarij o Vladu Tepešu, vlaškom knezu poznatijem pod nadimkom Drakula.
Kralj Arthur i njegova Morgana
Jednu od ponajboljih uloga ostvario je u filmu “Kralj Arthur: Legenda o maču”. Kad se Guy Ritchie uhvatio režije filma o legendarnom junaku, pred očima je imao samo jednog čovjeka kojeg je smatrao dostojnim da zavitla Excaliburom: zemljaka Charlieja Hunnama. U njega u se, kaže u šali, “na posve neseksualan način” zaljubio kad mu je Guillermo del Toro, koji je s njim surađivao u filmovima “Bitka za Pacifik” i “Crimson Peak”, skrenuo pažnju na talentirana plavokosog Adonisa. Kritičari su pohvalili Ritchiejevu dinamičnu režiju, efektne glazbene brojeve te sugestivan prikaz života na ulicama srednjovjekovnog Londiniuma te, dakako, Hunnamov nastup. Osim neospornog talenta, glumac je u ulogu uložio litre i litre znoja. “Vježbao sam u teretani pet sati dnevno, pet dana u tjednu, a svako jutro sam započinjao s tisuću trbušnjaka. Tu su bile i iscrpljujući treninzi mačevanja, tijekom kojih sam zadobio brojne posjekotine, a čitavo to vrijeme bio sam na strogoj proteinskoj dijeti. Uloga je za mene je imala sentimentalnu važnost – na ideju da postanem glumac došao sam kad sam, kao dječak, gledao film o kralju Arhuru, sjajni “Excalibur'”, ispričao je glumac, koji je briljirao i u avanturističkoj drami “Izgubljeni grad Z” te u “Leptiru”, remakeu istoimena kultnog filma iz 1973. U potonjem, preuzeo je ulogu zatvorske ptičice Henrija Charrièrea, u kojoj je četrdeset četiri godine ranije briljirao Steve McQueen.
Sreću je pronašao i na ljubavnom planu. Baš kao Brada Pitta, Hunnama je dugo pratila reputacija ženskara. A onda je u njegov je život ušla četiri godine mlađa dizajnericu nakita Morgana McNelis. Upoznali su se u ljeto 2005. godine, kad je on posjetio njenu radnju “Maison de Morgana” u potrazi za unikatnim poklonom za rođakinju, i od tada su nerazdvojni. Nevjenčani supružnici žive na idiličnoj farmi, koju dijele s psima, mačkama, magarcima, pilićima i prascem po imenu Willy. Par zgaja organsko povrće te priređuju zabave za bliske prijatelje, a glumac se zadnjih godina amaterski bavi slikarstvom.
Piše: Lucija Kapural
