Jedan od najšokantnijih slučajeva zlostavljanja djeteta: Priča o “divljoj djevojčici” Genie Wiley

Fotografija: YouTube screenshot

Zamislite da vas netko drži vezanima, hrani tek dovoljno da vas održava na životu te vas divljački mlati ako ispustite i najmanji zvuk. Zamislite da ne razlikujete dane od noći jer ih provodite u tami, lišeni bilo kakve društvene interakcije. Zamislite postojanje bez ljubavi, bez dodira, bez nade, s boli kao jedinom konstantom. Za Genie Wiley, ovakav “život” trajao je trinaest godina i sedam mjeseci. Bio je to, slaže se većina stručnjaka, jedan od najgorih primjera zanemarivanja i zlostavljanja djeteta u američkoj povijesti. Za pakao koji je prošla bio je odgovoran njen otac, koga možemo opisati ne baš znanstvenim terminom – čudovište. Majka, pasivna, poluslijepa i godinama zlostavljana žena, propustila ju je zaštititi. Da stvar bude poraznija, iznevjerio ju je i sustav, i to baš kad je počela pokazivati sitne znakove napretka.

Ime pod kojim je poznata, Genie, nije ono koje su joj nadjenuli po rođenju. Dobila ga je tek kad je postala predmet znanstvene znatiželje, u svrhu zaštite identiteta. Sjeme njene tragične sudbine posijano je i prije nego što je došla na svijet, kad je Clark Wiley, mehaničar iz Los Angelesa, upoznao dva desetljeća mlađu Irene Oglesby. Povezalo ih je odrastanje u disfunkcionalnim obiteljima: on je bio sin vlasnice bordela, žene koju je istodobno mrzio i bio opsjednut njome; ona je pobjegla od roditelja koji su je redovito tukli. Traume su formirale njihove karaktere na dramatično različite načine: Clark je bio hodajuće bure baruta, čija dominantna emocija je bio bijes, a Irene strašljiva, submisivna ženica koja se slijepo podvrgavala autoritetima.

Njegov gnjev, ranije usmjeren na kolege, susjede i slučajne prolaznike, nedugo nakon vjenčanja usmjerio se na krhku bolju polovicu. Vrlo rano, gospođa Clarke naučila je držati jezik za zubima, ne želi li ostati bez istih – više od ičeg, njenom mužu smetala je galama. Upravo iz tog razloga, nikad nije htio imati djecu, no kako je koncept kontracepcije nadilazio njegove kognitivne kapacitete, ocem je ipak postao, i to četiri puta.

Prvo dijete, kćer, kao bebu je zaključao u hladnu garažu. Sirotica je navukla tešku upalu pluća te umrla u dobi od deset tjedana. Drugo djete, sin, doživjelo je samo dva dana. Dječačić se ugušio vlastitom slinom, no ne zna se što je tome kumovalo. Par je potom dobio zdravog dječaka Johna, a pet godina kasnije, 1957., kćer o kojem ćemo u nastavku teksta pisati kao o Genie. Irene, koja je zbog nesreće u ranom djetinjstvu imala ozbiljnih problema s vidom, a uslijed suprugovog batinanja je postala gotovo potpuno slijepa, u potpunosti je ovisila o njemu te nije mogla – ili se nije usudila – zaštititi svoju djecu. Za Johna, to je značilo povremene šamare i redovite uvrede, no bilo mu je dopušteno pohađati školu pa čak se i povremeno družiti s vršnjacima. Za Genie, koju je njen tatica bez ikakve osnove proglasio mentalno zaostalom te je, kao takvu, smatrao smetnjom i sramotom, značilo je to silazak u deveti krug pakla.

Kad joj je bilo dvadeset mjeseci, otac je odlučio u potpunosti prekinuti svaku njenu sponu sa svijetom, uključujući ostatak obitelji. Od tada, djevojčica će sama boraviti u zamračenoj sobi, u nekoj vrsti improviziranog kaveza. Veći dio vremena, bila je privezana za posudu za vršenje nužde, u nezamislivo neudobnom položaju. Brat, koji će kao tinejdžer pobjeći od kuće, kasnije će otkriti brojne detelja o hororu koji je njegova sestra proživljavala.


Otac ju je hranio isključivo kašicama ili, kad bi joj se posrećilo, meko kuhanim jajima, pa nikad nije naučila žvakati: jednostavno bi stavila hranu u usta i čekala da je slina razgradi. Nadalje, tukao ju je drvenom palicom kad god bi ispustila glas, zbog čega je više-manje stalno bila mučaljiva (znanstvenici će kasnije utvrditi da uopće nije znala plakati!). Po kući je hodao s puškom, zorno demonstrirajući supruzi i sinu kakva će ih sudbina snaći ako pokušaju komunicirati s Genie. U proplamsaju sadističkog nadahnuća, pustio je dugačke nokte, poput kakvog jastreba, te njima do krvi grebao bespomoćnu djevojčicu, a uz to je na nju režao i lajao poput pobješnjela psa (potonja praksa rezultirat će kasnijim patološkim strahom od životinja).

Za njenu sudbinu svijet je doznao u travnju 1970. godine, i to zahvaljujući pukoj slučajnosti. Nakoliko mjeseci ranije, Irene je uspjela razviti zametke kičme te zaprijetiti suprugu kako će otkriti njegova zlodjela policiji ukoliko je joj ne dopusti da Genie preseli kod bake. U kakvim je uvjetima ondje živjela, nije poznato, no čini se da je barem povremeno izlazila iz kuće. Bilo je tako i toga prohladna travanjskog jutra, kad je pratila majku po pomoć za invalidne osobe. Irene je, međutim, onako slabovidna zabunom ušla u susjednu prostoriju – ured socijalne službe. Čim su primijetili kržljavu djevojčicu, koja je jedva hodala, djelatnici su shvatili da s njom nešto ozbiljno nije u redu. Majka i kći su zadržane do dolaska policije, a stravična istina tada je isplivala na svjetlo dana.

Oboje supružnika optuženo je za teško zlostavljanje djeteta. Otac, glavni kovač Geniene nesreće, suđenje nije dočekao: suočen s posljedicama svojih zlodjela, prosvirao si je glavu puškom. Iza sebe je ostavio pismo u kojem je, uz gomilu budalaština, napisao jednu istinitu rečenicu: “Svijet nikad neće shvatiti”. Irene je, nakon što je utvrđeno da je i sama bila žrtvom psihopata, oslobođena optužbi. Genie je pak postala predmetom interesa niza znanstvenika, napose liječnika, psihijatara i lingvista.

Dok je boravila u bolnici, otkriveno je do koje je mjere narušeno njeno fizičko i psihičko zdravlje. Ona, koja je zakoračila u tinejdžerske godine, težila je samo dvadeset sedam kilograma. Zbog mraka u kojem je živjela, oči joj se nisu uspijevali prilagoditi jakoj svjetlosti, a višegodišnje vezivanje uzrokovalo je deformitete udova te goleme probleme s motorikom. Nikakve emocije nije pokazivala, a na ono što bi prosječnom djetetu izazvalo nelagodu i bol uopće nije reagirala. Primjerice, nije ni trznula kad su je zabunom uronili u kadu s ledenom vodom. Znanstvenike je to navelo na ideju da naša ljubav prema toplini nije urođena, već da proizlazi iz skrbi i njegovanja – onoga što Genie nikada nije imala.

Premda je, kroz rad s nizom stručnjaka, uspjela svladati primitivne vrste komunikacije s okolinom, poput upiranja prstom u željeni predmet, za usvajanje govora bilo je prekasno. Uspjela je naučiti tek dvadesetak riječi. Nadalje, nikada nije postala u potpunosti socijalizirana. Znanstvenici su, istinabog, s vremenom uspjeli staviti pod kontrolu njene ispade bijesa,no  određeni navika, poput masturbiranja u javnosti, nije se odricala. Koncept društvenih normi joj je, naime, bio posve nedohvatljiv.

Posljedica socijalne izolacije bila je i nemogućnost prepoznavanja izraza lica. Isprva, pokazivala je znatno veće zanimanje za predmete nego za ljude, no nakon nekog vremena, kad je počela osjećati neku vrstu povjerenja prema članovima znanstvenog tima, iskazivala je sreću kad bi je netko posjetio. Čak se naučila smješiti i igrati, a osobito pozitivno je reagirala na glazbu. Neki smatraju da su za to bili zaslužni jedini ugodni zvuci koje je kao djevojčica slušala: prebiranje po klavirskim tipkama dječaka iz susjedstva.

Premda su je tretirali kao pokusnog kunića, znanstvenici su istodobno bili nježni i pažljivi prema njoj. S njih dvoje je čak stanovala po izlasku iz bolnice, ostvarivši tada najveći napredak. A onda, kao da joj nije nanijela dovoljno patnje, na scenu je stupila majka. Odlučila je da će Genie živjeti s njom, što je curica vrlo loše podnosila. Shvativši da joj ne može pružiti adekvatnu brigu, vratila ju je u sustav, nakon čega je slijedio život u nizu udomiteljskih obitelji. Pretpostavlja se da je Genie u nekima od njih bila zlostavljana – nakon nekoliko godina, došlo je do regresije na stanje u kakvom je bila po primanju u bolnicu. U njemu je, čini se, i ostala. Danas, kao 64-godišnjakinja, živi u državnom domu, na tajnoj lokaciji. To je otprilike sve što se zna o njoj. Nekoć zanemarena i zlostavljana, sada je uglavnom zaboravljena.

Piše: Lucija Kapural

Komentari