Jedan od najodanijih pristaša Ivane Orleanske silovao je, mučio i ubio stotine dječaka!

Priča o francuskoj nacionalnoj junakinji Ivani Orleanskoj (1412. – 1431.) vjerojatno vam je poznata sa satova povijesti. Žena koja je svojim nevjerojatnim podvizima inspirirala književnike Voltairea, Twaina, Schillera, Shawa i Anouilha; skladatelje Verdija i Gounoda; filmaše Dreyera i Bessona te slikara Ingresa odigrala je presudnu ulogu u Stogodišnjem ratu. Toj mladoj, nepismenoj seljanki “glasovi s neba” navodno su naredili da spasi Francusku od engleskih osvajača. Danas bi vjerojatno dobila dijagnozu paranoidne shizofrenije, no u ono vrijeme, kad su Englezi pod svoju čizmu stavili gotovo cijelu Francusku, angažman tog tipa bio je dobrodošao, pa joj je kralj Karlo VII. povjerio je vodstvo vojnog odreda. Godine 1429. oslobodila je opsjednuti Orléans, pobijedila Engleze kraj Pataya, a zatim povela kralja na krunidbu u Reims. Kraj Compiègnea je pala u ruke Burgundaca, domaćih velikaša koji su podržavali engleskoga kralja, te bila izručena neprijateljima. Po nalogu Engleza, crkveni sud predvođen biskupom Cauchonom osudio ju je na smrt zbog hereze (jedna od najjačih točki optužnice bila je činjenica da je, tijekom borbi, nosila mušku odjeću!). U nježnoj dobi od devetnaest godina, spaljena je na lomači u Rouenu. Dvojica svećenika, koji su joj obećali tu neveliku milost, pred njom su do samog kraja držali raspelo, jedva susprežući suze u očima. Četvrt stoljeća kasnije, Jeanne d’Arc rehabilitirana je prilikom revizije procesa, da bi je 1920. godine Katolička crkva proglasila sveticom.

Dolazimo sada do podataka koje sigurno niste učili u školi! Ženu koja je francuskom kralju pomogla da vrati oduzeto prijestolje odano su pratili brojni domoljubi i junaci, ali i nekoliko prvorazrednih hulja. Obasjani njenom svjetlošću, prešli su na stranu pravde… Barem privremeno. O značaju njezina vojnika Etiennea de Vignollesa najplastičnije svjedoči nadimak koji su poznanici nadjenuli, “Guja”, ali i znamenita rečenica koja je izišla iz njegovih usta: “Da je Gospodin vojnik, i on bi pljačkao”. Pljačke nisu bili jedini zločini na njegovu prebogatom repertoaru: svoj obol dao je i u domeni paljenja kuća te pokojeg silovanja. Nepismeni, krezubi muškarac koji je šepao na desnu nogu i izražavao se biranim psovkama bio je jedan od prvih koji su u Ivani prepoznali božanski dar, možda zato što mu se nitko prije nje nije obraćao s poštovanjem. Pod njenim utjecajem, čak je počeo ići u pričest! Nakon što je ova završila na lomači, mrak je ponovno ispunio njegovo srce. Zakleo se na osvetu Burgundcima, a učinio je to na svoj uobičajeni način – pljačkao je, silovao, palio kuće i ubijao, sadistički uživajući u svakome nasilnom činu.

Slična bijaše sudbina Gillesa de Raisa (na slici!), plemića koji je – nakon plodne zločinačke karijere – postao jedan od Ivaninih najgorljivijih pristaša. U usporedbi s njim, Vignolles se doima umilnim poput janjeta: visoki, naočiti muškarac plave krvi i pomno njegovanih brkova u povijesti je zapamćen kao preteča modernih serijskih ubojica. Vrebao je one najnemoćnije, djecu. Siromašne seoske dječake (i pokoju djevojčicu) namamio bi u svoj dvorac, da bi ih potom satima mučio, silovao i na koncu im prerezao grkljan. Mnogi su sumnjali da je upravo on odgovoran za nestanke djece u okolici – prema nekim izvorima, pod njegovim okrutnim prstima izdahnulo je više od dvije stotine mališana – no zaštita moćnih prijatelja, kao i činjenica da se životima sirotinje u ono vrijeme nije pridavala velika vrijednost, omogućili su mu da dugo izmiče ruci pravde. Ivana Orleanska ga je, čini se, uistinu bila promijenila. Na ratištu je iskazao veliku hrabrost, a mnogim drugovima spasio je živote. Baš poput Vignollesa, nakon Ivanine smerti vratio se na stazu zla. Nastavio je silovati i ubijati, dodavši novi mračni detalj svojoj raboti – skupljanje odrezanih glava žrtava. Vjerojatno bi se i ovaj put izvukao da nije, u svađi oko posjeda, divljački isprebijao nekoga utjecajnog svećenika. Optužen za ubojstvo 140 djece, sodomiju, šurovanje s nečastivim i bavljenje alkemijom, u tamnici je sve priznao. Istinabog, jezik mu se razvezao tek nakon što su ga danima mučili na kotaču. Godine 1440. spaljen je na lomači, baš kao i jedina žena koja je u njemu uspjela probuditi ljudskost.

Piše: Lucija Kapural


Komentari