Jedan od najčudnijih likova prošlosti: Izjelica koji je jeo sve što mu je došlo “pod ruku” pa i ljudska tijela

Svima nam se dogodi da, primjerice, preskočimo doručak, i da onda imamo osjeća kao da “umiremo od gladi”, no slučaj o kojem ćemo danas pisati je ekstreman. Jedan od najčudnijih likova iz prošlosti je svakako Tarrare, koji je živio u  18. st. On je cijeli svoj kratki život patio od strahovitog osjećaja gladi, a kako je bio siromašan nije nikako mogao zadovoljiti svoju stalnu potrebu za hranom; zbog čega je pribjegavao alternativnim putevima hranjenja, ali i raznim metodama liječenja svojeg problema kojega je bio svjestan. Ukoliko Vas zanima ovaj suludi slučaj pročitajte idući članak.

Počelo je s kravom

Tarrare je živio u ranomodernoj Francuskoj, i od malih nogu je stalno bio gladan i plakao zbog osjećaja proždiruće gladi, koja je bila neprestano prisutna. U tinejdžerskim danima počeo se nadohranjivati stajskom hranom jer je živio na selu, no ni to ne bi zadovoljilo njegove ogromne potrebe za hramom. Prema sačuvanoj medicinskoj dokumentaciji imao je neobično velika i čudna usta, na kojima se gotovo nisu razaznavale usne, a tijelo mu je bilo uvijek vruće zbog čega se neprestano znojio. Oko njega se od malena širio priličan smrad i patio je od stalnih dijareja. Njegovi siromašni roditelji u jednom trenutku više nisu znali što bi s njim jer su vjerojatno imali još “gladnih usta” za prehranjivanje pa su ga jednostavno izbacili iz kuće. Mislimo da im se “smračilo” kada im je pojeo, ni više ni manje negoli cijelu kravu.

Život na ulicama grada


Nakon toga pridružio se skupini lutajućih prostitutki i sitnih lopova i s njima je došao do Pariza gdje je za život počeo zarađivati kao ulični zabavljač. Ljude je zabavljao svojim raznolikim i ujedno nevjerojatnim menijem. Jeo je pred publikom sve što je bilo gledateljima atraktivno. Ovim se poslom bavio prije početka Rata prve koalicije (1792 — 1797) koji označava prvi rat više savezničkih snaga protiv revolucionarne Francuske, kojim se nastojalo u korijenu spriječiti širenje revolucionarnih strujanja na ostatak Europe. Nakon početka tog rata više nije mogao zatomiti glad jer je ostao bez glavnog izvora prihoda. Zbog svoje teške situacije prijavio se u vojsku gdje je znao da će imati osiguran obrok koji će mu samo malo utažiti osjećaj gotovo bolne gladi. Kako bi došao do dodatne hrane radio je razne poslove za druge vojnike, a oni bi mu zauzvrat davali dio svoje hrane. Unatoč tome stanje mu se stalano pogoršavalo, zbog čega je došao u stanje iscrpljenosti u kojem više nije mogao funkcionirati.

Eksperimentiranje u vojsci s njegovim apetitom

Za njega se zainteresirao cijenjeni vojni kirurg dr. Pierre-François Percy. On je prvo odlučio temeljito istražiti njegov slučaj eksperimentirajući s Terrareovim hranidbenim navikama. Hranio ga je živim životinjama poput pasa, mačaka, zmija, jegulja, guštera, te je bilježio kako je jeo, što je jeo i u kojoj količini. Tako iz pouzdanih izvora saznajemo da je životinje obično počinjao jesti od trbuha, pri čemu bi prvo popio njihovu krv nakon čega bio pojeo cijelo tijelo osim kostiju dok bi kožu s dlakama jednostavno povratio nakon obroka. Zanimljivo je da je unatoč silnom prežderavanju imao samo 45 kg. Spomenuti je liječnik uočio da kada je bio gladan koža bi mu visjela, a kada bi si donekle nahranio trbuh on bi mu se napuhao kao balon te bi tada morao u toalet, i to je bio njegov svojevrsni krug pakla. koji se sastojao od: traženja hrane, jedenja i odlaska na toalet. Mogao je bez problema pojesti obrok za 15 osoba, staviti istovremeno veći broj jaja ili jabuka u usta.

Pokušaj pretvaranja u špijuna

Njegove je sposobnosti zamijetio i jedan od generala Alexandre de Beauharnais, koji je u Terrareovim fizičkim sposobnostima vidio priliku za  pretvaranje u francuskog špijuna. Odlučio ga je iskušati koliko bi bio sposoban u prenošenju tajnih poruka u susjednu Prusku. S obzirom na njegov karakter, a koji je bio prilično apatičan i ne baš poduzetan odlučio je probno poslati preko njega sasvim nevažnu poruku. Poruku je Tarrare trebao uručiti jednom od uhićenih viših časnika francuske vojske. Terrare je pristao jer je za taj zadatak dobio oko  14 kg sirovih iznutrica bika, koje je pojeo pred prisutnim vojnicima i njihovim nadređenima. Nakon toga je odjeven kao pruski seljak prešao granicu, no prije negoli je stigao do svog cilja je uhvaćen jer nije znao njemački te je mučen i pretučen. Poslije mučenja je priznao da nosi tajnu poruku u kutijici u svom trbuhu. Po odlasku na toalet dao je protivničkoj strani poruku koja je bila u njemu. Nasreću poruka nije bila važna, i bila je probnog karaktera te namijenjena zarobljenom pukovniku francuske vojske, u kojoj se od pukovnika zahtijevalo da javi kako je, i ako ima kakvih informacija da ih proslijedi o kretanju pruskih trupa. U ovom slučaju pokazalo se da su generalove sumnje bile opravdane. Nakon što je pruska vojska pročitala poruku koja nije u sebi sadržavala ključne informacije, odlučila ga je vratiti na francusku granicu. Tu se priče u različitim izvorima ponešto razilaze pa se negdje navodi da je Tarrare osuđen na vješala, ali su ga, navodno, zbog njegovog naricanja i plakanja pustili na slobodu. Ova verzija ne djeluje vjerodostojno, ali u svakom slučaju činjenica je da se on živ, ali pretučen i psihički slomljen, vratio u Francusku.

Sumnja da je pojeo dijete

Ubrzo je završio u vojnoj bolnici gdje mu je kirurg Percy pokušavao pomoći primjenom različitih postupaka pa mu je davao sredstva poput  laudanuma (tinkture opijuma), duhanskih kapsula, vinskog octa i drugih pripravaka. Kako ništa nije pomagalo on se počeo po bolnici snalaziti i tražiti hranu: kopati po smeću, ispijati krv pacijenata, jesti leševe, a na kraju je optužen da je pojeo i dijete od četrnaest mjeseci, koje je netragom nestalo iz bolnice. Nakon toga je u bolnici svima “prekipjelo” te su ga jednostavno izbacili jer nije bilo “nikakvog dokaza” da je doista kriv za nestanak djeteta, osim, rekli bi osnovane, sumnje.

Sumnja na vilicu

Nekoliko godina nakon što je napustio bolnicu zvao je svog liječnika, kirurga iz bivše bolnice, dr. Percyja da ga posjeti u Versajskoj bolnici gdje se nalazio. Kada je ovaj došao vidjeti svog starog pacijenta, ovaj mu je rekao da nije dobro, ali da sumnja da je za to kriva zlatna vilica koju je usput pojeo. Zamolio ga je da mu je izvade. Kirurgu je odmah bilo jasno da boluje od završnog stadija tuberkuloze i da mu nema pomoći. Terrare je umro samo mjesec dana kasnije.  Nakon smrti tijelo mu je počelo naglo propadati. Zbog čega je Percy brzo napravio obdukciju, koja je pokazala abnormalnosti unutar njegova organskog sustava. Prema navodima u dokumentaciji imao je širok jednjak da mu se kroz njega, navodno, mogao vidjeti želudac, koji je bio prekriven čirevima. Tijelo mu je bilo puno gnoja, no vilica u tijelu nije pronađena. Nakon smrti nije se moglo stajati  na udaljenosti manjoj od 20 koraka od njegova tijela iz kojega se širio neusporedivo gori smrad negoli kada je bio živ.

Pokušaji objašnjenja

Liječnici su utvrdili da nije bio mentalno bolestan te da je njegovo jedenje bilo produkt ne psihičkog poremećaja već neutažive i strašne gladi, u kojoj je bio prisiljen jesti, što inače ne bi nikada pojeo. Ukoliko je ovo točno vjerojatno je bio barem dijelom ispodprosječne inteligencije jer se mogao hraniti i na neke druge načine. Kako se dr. Percy danas smatra ocem vojne kirurgije njegova se dokumentacija smatra vjerodostojnom. Jedan od suvremenih stručnjaka, dr. Don Moore, koji se specijalizirao za nutricionizam i kiropraktiku smatra prema iščitanom da je moguće da je bolovao od problema s hipotalamusom, koji je odgovoran za znojenje i osjećaj gladi. Kako se nije debljao, vrlo je vjerojatno imao i parazite. On, također, ne isključuje i problem s oštečenjem amigdale (jedne od moždanih struktura) što može, također, uzrokovati žudnju za hranom i ekstremno prejedanje.

U svakom slučaju njegov je život u cjelini bio velika tragediji, a medicina tog doba mu nikako nije mogla olakšati patnju.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari