Je li zamrzavanje tijela slavnog Walta Disneya urbana legenda ili se u tome krije nešto više ?

Ukoliko ste zašli u srednje godine vjerojatno ste čuli za priču, koja sada već ima status urbane legende, a prema kojoj je Disneyevo tijelo nakon smrti zamrznuto kako bi se kasnije, nakon što se znanost dovoljno razvije, moglo oživjeti. Ova priča o zamrzavanju Disneyeva tijela javlja u dvije varijante, prema jednoj smrznuta mu je samo glava, a prema drugoj cijelo tijelo. U osnovi metoda krionike podrazumijeva zamrzavanje tijela na ekstremno niskim temperaturama i obavlja se na dva načina, u sklopu kojih se zamrzava ili samo glava ili cijelo tijelo. Oni koji se odluče samo na glavu smatraju da je u njoj pohranjeno ono što čini središte naše osobnosti ili pak nemaju dovoljno novca za zamrzavanje cijelog tijela pa se rukovode načelom “bolje išta negoli ništa”.

Dokumentacija opovrgava zamrzavanje

Disney je umro u 65-oj godini života od karcinoma pluća davne 1966. Za sada nema sigurnih pokazatelja da se Disney podvrgnuo metodi krionike. Zagovornici metode dubokog zamrzavanja smatraju da je najbitnije za budućnost sačuvati um dok će se bolesno tijelo moći popraviti novim tehnologijama. Priče o Disneyevom zamrzavanju počele su kolati vrlo brzo nakon njegove smrti. Ipak postoji dokumentacija koja to opovrgava. Njegovo je tijelo prema dostupnim dokumentima kremirano, samo dva dana nakon smrti, a poslije toga je urna pokopana u parku Fores Lawn u Glendaleu u Kaliforniji.  To što su kremacija i sahrana obavljene u najvećoj tajnosti samo je “dolilo ulje u vatru” kao još jedan indikator za sumnju da se “iza kulisa” dogodilo nešto što nije uobičajeno.


Disneyeva opsjednutost budućnošću

Disneyeva kćer Diane izjavila, jednom prigodom, da njezin otac vjerojatno nije ni čuo za takvu metodu. Ipak tako što se čini malo vjerojatnim jer je on bio iznimno zainteresiran za svijet budućnosti i teško da u zadnjim godinama svog života  suoćen sa smrću nije razmišljao o opcijama koje su se nudile, a jedna od novih opcija bila je mogućnost čuvanja tijela za budućnost. Osim toga njegovo ogromno bogatstvo mu je omogućavalo da  razmišlja u tom smjeru jer ovaj način čuvanja tijela traži poveća financijska sredstva. Metodu krionike popularizirao je još Robert Ettinger svojim djelom The Prospect of Immortality iz 1964. godine, zbog čega je za pretpostaviti da je Disney ne samo čuo za ovu metodu već ju i proučio i bio upoznat s njezinim mogućnostima, kao i ograničenjima. Koliko je bio opsjednut budućnošću pokazuje i to što je osmislio tematski park EPCOT (Exerimental prototype community of tomorrow) koji je izvorno zamišljen kao primjer života i rada u budućnosti američkog društva, a koji se može vidjeti kao dio Walt Disney Worlda, ali ne i Disneylanda.

Odbačene tvrdnje novinara tabloida The National Spotlite

Navodno je jedan od “krivaca za širenje glasina” o njegovom zamrzavanju bio novinar  tabloida The National Spotlite, koji je, kako tvrdi, ušao u bolnicu St. Joseph u Burbanku gdje je Disney liječen tijekom posljednjeg stadija bolesti, i gdje je, kako tvrdi, vidio njegovo tijelo smješteno u spremnik za zaleđivanje. Njegova priča je odbačena kao senzacionalistička jer je pisao za medije bez odgovarajuće reputacije. Takvom odbacivanju tvrdnje zabilježene u spomenutom tabloidu doprinijelo je i to što su senzacionalističke tiskovine pisale brojne besmislice poput one u kojoj se tvrdi da mu je tijelo pohranjeno u zaleđenom stanju ispod atrakcije nazvane Pirati s Kariba u Disneylandu.

Zašto se tijelo zaleđuje neposredno nakon prestanka rada srca

Danas u svijetu postoji nekoliko tvrtki koje se bave ovim poslom, dvije su u SAD-u, a jedna u Rusiji. One svojim klijentima, ljudima i njihovim ljubimcima, nude mogućnost da nakon kliničke smrti budu zamrznuti i čuvani za budućnosti. Mrtva tijela se u tom kontekstu premještaju u velike metalne spremnike, u kojima će biti smrznuta na neodređeno vrijeme odnosno dok ne sazriju uvjeti za njihov povratak u život. Prema dostupnim podacima stotine ljudi se danas održava u kriostazama u SAD-u. Procedura zamrzavanja zasniva se na strogim pravilima i započinje minutu do dvije nakon što srce prestane s radom. Zašto nakon prestanka rada srca? Ponajprije zato što konačna smrt ne nastupa baš s prestankom rada srca i sva ostala tkiva i organi funkcioniraju otprilike još nekih šest minuta nakon što “pumpa” prestane s radom. Nakon toga nastupa ishemija odnosno dolazi do smanjivanja i prestanka protoka krvi u organizmu. Unatoč tome mozak propada još satima.

Postupak zamrzavanja

Prvi korak prema zamrzavanju je oblaganje tijela ledom kako bi se smanjila tjelesna temperatura na 10° C  tijekom prvih nekoliko sati pa sve do -179 ° C u idućih nekoliko dana. U tom periodu krv se zamijenjuje posebnom otopinom koja sprečava stvarnje ugrušaka i stvaranja leda unutar tijela. Završni korak u procesu je premještanje zaleđenih tijela u prostore tvrtki koje se bave ovim zahtjevnim tehnološkim procesom, a u kojima se skladište u posebnim komorama s tekućim dušikom. U ovom trenutku cijeli postupak zamrzavanja ima različite cijene u svijetu. U Americi se one kreću od 80 000 dolara za pohranu glave do 200 000 dolara za skladištenje cijelog tijela. Vlasnici ovih tvrtki smatraju da cijena nije previsoka te da nije predviđena samo za bogataše jer ju svi koji imaju životno osiguranje, naravno u bogatim zemljama svijeta, mogu platiti na taj način.

Odleđivanje moguće u periodu između 50 i 150 godina (?!)

Ovaj postupak, kao i gotovo svaki drugi, ima svoje pristaše i protivnike. Profesor etike i bioetike Simon Woods sa Sveučilišta u Newcastle-u Ujedinjenom Kraljevstvu smatra da je riječ o nepovratnom procesu i to kako kaže, iz vrlo jednostavna razloga jer se stanice ljudskog tijela ne mogu smrznuti, a onda niti kasnije odmrznuti. Prema njegovom mišljenju prilikom odleđivanja zamrznutih tijela doći će do otapanja koje će imati za posljedicu samo “svježe” mrtvo tijelo na stolu. Ovdje se nameće i pitanje koliko je moguće očuvati sjećanja pojedinca nakon ovog postupka. Max More iz tvrtke Alcor, koja se bavi krionikom, tvrdi da provedena skenirana mozga smrznutih ljudi pokazuju da su njihova sjećanja, čini se, još tu. On vjeruje da će oživljavanje ovih ljudi biti moguće u periodu između 50 i 150 godina od danas.

Kako popraviti bolesti koje su dovele do smrti zaleđenih klijenata

Ako se krionika pokaže uspješnom postavlja se pitanje kako popraviti oštećenja koja su dovela do smrti zaleđenih ljudi. Rješenje se vidi u novim reparativnim tehnologijama uz pomoć nanorobotike koja se sve više razvija u zadnjih nekoliko godina. Pomoć se očekuje i od tehnologije 3D printanja, a uz pomoć koje će po potrebi vjerojatno moći izraditi novi organi i slično. Pretpostavlja se da će u čitavom postupku važnu ulogu imati sitne upravljajuće čestice nanoboti koji će se moći kretati kroz krvne žile i dolaziti do kritičnih mjesta u tijelu i jednostavno ih popravljati uz pomoć računala.

Eksperimentiranje s postupcima vraćanja zaleđenih u život

Još se zasada nitko od zaleđenih ljudi i njihovih ljubimaca, koliko je poznato, nije vratio iz stanja zaleđenosti. Međutim eksperimentiranje s mikroskopskim bićima pokazala su da se ona mogu uspješno vratiti u život s gotovo netaknutim motoričkim funkcijama nakon što su više desetljeća provela u zamrznutom stanju. Stručnjaci smatraju da će već za koju godinu moći oživjeti i malene sisavce.

Razlozi za optimizam 

Ljudi se s Disneyem najčešće povezuju na emocionalnoj razini, kroz čitavu paletu njegovih iznimno simpatičnih likova, zbog čega je lakše vjerovati da je “prevario smrt” i da u jednoj od kriosataza čeka svoje buđenje kako bi, nadaju se, nastavio tamo gdje je stao. Čitava stvar s krionikom djeluje futuristički osobito iz hrvatske perspektive i graniči sa znanstvenom fantastikom, no ona u sebi sadržava optimizam. Optimističnom djeluje mogućnost da se zaleđeni ljudi “probude” zdravi u boljem i ljepšem vremenu od onoga u kojem su “zaspali”.

Sjeme sumnje

Ovo sjeme sumnje u zamrzavanje Disneyeva tijela je davno posijano, i teško ga je iskorijeniti, premda pogledamo li malo bolje oko sebe vidjet ćemo da nas on uistinu nikada i nije napustio jer je sveprisutan u životima ne samo svojih suvremenika već i svih onih koji su stigli na ovaj svijet nakon njega.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari