Je li trovanje olovom dovelo do pada Rimskog Carstva?

Ilustracija: YouTube screenshot

Da su antički Rimljani bili sladokusci, nije nepoznanica, no jesu li njihova kulinarska pretjerivanja išla toliko daleko da su svjesno riskirali vlastite živote? Ako je vjerovati kemičaru Jeromeu Okonu Nriaguu, profesoru emeritusu Državnog sveučilišta Michigana, odgovor na ovo pitanje je potvrdan.

Poznato je, naime, da su Rimljani, u želji da vino učine slađim i ukusnijim, u njega dodavali sirup na bazi grožđa. Kuhali su ga polako, dok se tekućina ne bi svela na trećinu svoga volumena, u olovnim loncima ili pak u bakrenim kotlovima obloženim olovom. Radilo se o iznimno opasnoj praksi. Dok se sirup krčkao na vatri, olovo je polagano prodiralo u njega. U reakciji s kiselinama iz grožđa, nastajao je olovo (II) acetat, iznimno toksičan spoj.

Sapu, kako su nazivali ovu vrstu zaslađivača, kasnije su počeli dodavati i jelima. Činili su to vrlo neumjereno: primjerice, u Apicijevu čuvenom gurmanskom priručniku “O kuharskoj vještini” iz četvrtog stoljeća, sapa je kao sastojak navedena čak u petini recepata. S vremenom su Rimljani počeli proizvoditi sapu u kristalnom obliku, slično današnjem šećeru. Posljedično, ovakvi zaslađivači počeli su se još masovnije koristiti. Kad su recepti testirani u današnje vrijeme, pokazalo se da sirupi imaju koncentracije olova od 240 do tisuću miligrama po litri. Laičkim jezikom, puno previše! Naime, jedna čajna žličica takvog sirupa dovoljna je da izazove kronično trovanje olovom.

Da stvar bude gora, Rimljani su pili vodu koja je prolazila kroz, pogađate, olovne cijevi (latinska riječ za vodovod, plumbum, zapravo znači olovo!). Pribor za jelo i piće također se često izrađivao od ovog metala, a olovne soli korištene su u kozmetici, ljekovitim pripravcima i bojama. To je, dakako, ostavljalo posljedice. Gubitak apetita, glavobolja, vrtoglavica, grčevita bol u trbuhu, zatvor stolice, uznemirenost i metalni okus u ustima prvi su simptomi trovanja ovim metalom; u slučaju dugotrajne izloženosti dolazi pak do nekoordiniranog hoda, konvulzija, demencije, promjene osobnosti, oštećenja mozga, zatajenja bubrega te, u konačnici, smrti.

Premda dio kolega njegove zaključke uzima sa skepsom, Nriagu tvrdi da je konzumacija olovnih spojeva u Rimskom Carstvu bila toliko raširena da je u konačnici dovela do njegova pada. U prilog svoje teze, navodi mahnito ponašanje niza rimskih careva, objašnjivo trovanjem olovom. U znanstvenom radu objavljenom 1983. godine, istraživao je prehrambene navike tridesetorice rimskih imperatora i uzurpatora koji su vladali između 30. gosine prije Krista i  220. godine. Kod njih devetnaestorice, koji su imali sklonost prema vinu i namirnicama začinjenim sapom, otkrio je bolesti i psihička stanja objašnjiva trovanjem olovom. Primjerice, Klaudije je imao neku vrstu poremećaja govora, a možda i kognitivna oštećenja. Slabašnih udova, kretao se vrlo nezgrapno, a ruke su mu često drhtale. Uz to, zabilježeno je da je imao napade neobuzdanog smijeha u krivo vrijeme i neopravdane izljeve bijesa te da je često slinio.


Kao šlag na tortu, sjedalo je zagađenje zraka, prisutno zbog rudarskih aktivnosti i peći za lijevanje. Zbog sve veće potrebe za olovom, Rimljani su ga, naime, počeli intenzivno kopati. Sama Italija nije imala mnogo metalne rude, ali ostatak Carstva jeste. Glad za metalom se smatra jednim od razloga zbog kojih je Cezar želio osvojiti Britaniju. Prema procjenama nekih znanstvenika, rudarske aktivnosti Rimljana udesetostručile su koncentraciju olova u atmosferi.

Rimljani su bili svjesni toksičnosti olova – o njoj su, primjerice, pisali Plinije Stariji i Vitruvije. No, zbog korisnosti i praktičnosti ovog metala, jednostavno nisu marili. Baš kao što mi počesto ignoriramo negativan utjecaj plastike na našu životnu sredinu i zdravlje.

Piše: Lucija Kapural

Komentari