Kada se bavimo umjetničkim djelima u prvi plan dolaze njihovi tvorci dok modeli ostaju negdje daleko u pozadini. Doduše javlja se tu i pitanje odnosa umjetnika i modela, no često ono ostaje bez odgovora. Ovaj puta smo odlučili ispričati priču o modelu, a tvorca ostaviti ipak po strani.
Asocijacija na Shakespeareovu Ofeliju
Kada se negdje spomene Ofelija u nemalom broju slučajeva ona služi kao asocijacija ili link, kako već želite, s Ofelijom, onom s platna sir Johna Everetta Millaisa. Millais je bio jedan od poznatih engleskih slikara 19. stoljeća. Na jednoj od svojih slika koju je naslikao između 1851. i 1852. portretirao je smrt Shakespeareove Ofelije. Ofelija u sebi sjedinjava krhkost i tankoćutnost osobe pogođene tragedijama, a koja zbog njih gubi razum, i utapa se u rijeci obavijena divljim cvijećem. Kritičari najupečatljivijim dijelom ove Millaisove slike smatraju Ofelijino tužno lice i položaj ruku. No, zapravo cijela scena djeluje izuzetno realistično i usiječe vam se u pamćenje nakon što ju samo jednom pogledate. U njoj je razrađen svaki detalj, svaki list i cvijetak.
Priča o modelu
Sada dolazimo do djela priče o modelu. Model je bila djevojka relativno skromnog podrijetla. Zvala se Elizabeth Siddall, a prijatelji i obitelj su je zvali Lizzie. U vrijeme kada je naslikana Millaisova Ofelija bila je u svojim ranim dvadesetim. Lizzie je bila dovoljno imućna da nauči čitati i pisati, a opet i siromašna da je morala za život zarađivati. Sredinom 19. stoljeća radila je u mondenim trgovinama u središtu Londona. Ovdje je zapela za oko i slikarima tzv. predrafaelitske družine kojoj je pripadao i Millais. Postala je njihova muza. Ova je družina željela oživjeti slikanje prije velikog Rafaela, ali na novi način. U te je slike unosila dašak realnosti.
Lizzie danas znaju uspoređivati i s muzom devedesetih prošlog stoljeća Kate Moss. Za razliku od ideala ljepote, sada već dalekog devetnaestog stoljeća, ova je djevojka bila sve ono što tada nije bilo u modi. Imala je gotovo pa androgino tijelo, i crvenu kosu usporedivu s bojom bakra. Crvena kosa tada nije bila u modi i nije se povezivala s ljepotom. Upravo je njezin lik Ofelije promijenio to stajalište. Postala je traženi model ovog kružoka. Opčinila je tadašnje slikare svojim plavim očima, blijedom puti, visokim i vitkim tijelom.
U kadi punoj vode
Kada je pozirala za Millaisovu Ofeliju Lizzie je ležala u kadi punoj vode. Millais je proveo brojne sate slikajući Lizzie. Naravno ona nije pozirala gola već je bila u odjeći. Kako joj to poziranje ne bi bilo neugodno kada je grijana uljanim lampicama. U jednom trenutku su se lampice pogasile, a ona je satima nakon toga pozirati u hladnoj vodi. To što nije komentirala gašenje lampica uzima se kao argument njezina razumijevanja umjetničkog stvaralaštva kojeg nije željela ometati. Nakon toga se teško razboljela. Njezin je otac inzistirao da joj slikar plati liječenje što je ovaj i učio. Tada je, čini se, počela koristi laudanum (tinkturu opijuma). Bio je to početak njezine ovisnosti koja će trajati do kraja njezina života. Krećući se u ovim krugovima upoznala je i poznatog slikara Dantea Gabriela Rossettija. Onako neobično lijepa ukrala mu je pozornost i u prvi tren je bio samo njen, no kasnije ga je morala dijeliti i s drugim ženama. Nakon što su započeli vezu ona je prestala pozirati drugima, a uskoro je postala i Rossettijevi učenica. Na taj je način ušla u muški svijet u kojem za žene nije bilo jednostavno mjesta. Ipak je unatoč tome dobila odlične kritike tada uvaženog kritičara Johna Ruskina, a koji ju je i sponzorirao. Danas povjesničari umjetnosti analiziraju njezine i Rossettijeve slike i zaključuju da je upravo ona izvršila utjecaj na njega, a ne obrnuto. Do braka je došlo tek 1860. godine, a godinu dana kasnije Lizzie je rodila mrtvu djevojčicu. Već 1862. umrla je od predoziranja ovom tinkturom opijuma koja se smatrala “najboljim lijekom za ublažavanje ljudske patnje”.
Antagonizam
Osim sa slikarstvom Elizabeth se bavila i uspješno pjesništvom. Prema njoj suvremeni svijet ima antagonistička stajališta, pa jedni smatraju da je njezin život usporediv s onim Ofelijinim odnosno da je riječ o ženi koju su muškarci maltretirali i slomili dok drugi smatraju da je u cijeloj priči Rossetti žrtva ovisnice i manipulatorice. Činjenica je da je Rossetti bio glumac na pozornici života, pa je tako prvo primjerice pokopao svoju Lizzie sa stihovima koje joj je posvetio da bi je sedam godina kasnije ekshumirao ne bi li došao do svojih pjesama i vjerojatno dobio pozornost javnosti, što nešto i govori i o njemu, a onda posredno i o odnosu s Lizzie.
Piše: Sonja Kirchhoffer
