Čuveni dramatičar i pjesnik Christopher Marlowe (1564. – 1593.) jedna je od najzagonetnijih figura engleske renesanse. Sin siromašnog postolara, zahvaljujući iznimnoj inteligenciji i ambiciji uspio je diplomirati kao jedan od najboljih studenata na prestižnom Cambridgeu, stekavši zavidnu klasičnu izobrazbu. Pridruživši se skupini talentiranih mladih pisaca, tzv. “Sveučilišnih umova”, počeo je stvarati djela za kazališne družine. Inovacijama u metrici i karakterizaciji likova, presudno je utjecao na onodobni kazališni repertoar te se nametnuo kao najveći engleski dramatičar prije Shakespearea. “Tamerlan Veliki”, drama pisana nerimovanim jampskim pentametrom – blank verseom – uspostavila je taj stih kao temeljni stih engleske književnosti. Tamerlan, čovjek koji patološki žudi za političkom moći i pripadajućim materijalnim nagradama, prvi je u nizu njegovih destruktivnih likova čijim postupcima, umjesto razuma, upravljaju sirove i nesputane žudnje. Slična motivacija pogoni i Barabu, proračunatog trgovca iz “Malteškog židova”, dok do pada naslovnog junaka remek-djela “Doktor Faust” – paradigme renesansnog čovjeka – dovodi njegova težnja za znanjem, sadržajem uzvišenija no oblikom jednako neumjerena te, u konačnici, bezumna poput one u ostalih dramatičarovih likova. Kad nije pisao o razornim ljudskim strastima, Marlowe je s latinskog prevodio Ovidija, Vergilija i Lukana, a ti se prijevodi danas smatraju klasicima. Postoji i teorija da je mnoga djela pripisana Shakespeareu napisao upravo on, no za nju čvrstih dokaza nema.
Život engleskog barda bio je predmet tračeva, a jezici su se češali i po pitanju njegove smrti. Neobuzdane naravi i sklon nasilju, često je zapadao u teškoće. Optuživali su ga bogohuljenje, ateizam, subverzivno djelovanje te homoseksualnost – “opačine” koje su u ono vrijeme za sobom povlačile smrtnu kaznu – no sudskom progonu je uvijek vješto izmicao… Možda zato što je bio špijun? Pričalo se, naime, da je već kao student počeo raditi kao tajni agent, obavljajući brojne pogibeljne ali unosne zadatke za vladu, da bi kasnije postao jedan od najistaknutihij djelatnika obavještajne službe sira Francisa Walshinghama.
S tvorcem se susreo 30. svibnja 1593. godine u Deptfordu, u kući prijateljice Eleonore Bull, žene povezane s najvišim društvenim krugovima. Sukob sa znancem Ingramom Frizerom, navodno oko nekih računa, rezultirao je tučnjavom u kojoj je suparnik pjesniku zabio bodež u oko. Prema legendi, Marlowe je bio mrtav i prije nego što se njegovo tijelo srušilo na tlo. Mnogi povjesničari smatraju da je ovaj sukob zapravo imao političku pozadinu. Određena istraživanja upućuju na zaključak da je zlosretnog dramatičara likvidirao netko od Walsinghamovih agenta, iz nepoznatih pobuda, ili da je njegova smrt lažirana kako bi ponovno mogao raditi kao špijun, u anonimnosti. Potonja teorija lako bi mogla biti istinita. Marlowe je, naime, dva dana nakon smrti pokopan u neobilježeni grob, a njegov ubojica je – pozivajući se na samoobranu – nedugo potom dobio oprost kraljice Elizabete I.
Piše: Lucija Kapural
