Prije otprilike 145 milijuna godina, u razdoblju kasne jure, skupina pterosaura kretala se obalom, u potrazi za kakvom ribicom ili nekim drugim slasnim zalogajem. U jeku lovačke ekspedicije, na krilate gmazove sručio se snažan pljusak. To je dovelo do komešanja u njihovim redovima, ali potraga za plijenom nije prekinuta – glad je bila odveć snažna. Tu uzbudljivu priču iz prapovijesti znanstvenicima su nedavno otkrili fosilizirani tragovi ovih životinja, isprepleteni s udubljenjima koja su ostavile kapi kiše u podnožju goleme litice na području američke savezne države Wyoming. U davnoj prošlosti, kad su se pterosauri okupili na “obiteljskom objedu”, ovo je područje bilo dijelom morskog puta koji se protezao od Britanske Kolumbije u Kanadi do Utaha. “Otkrili smo više od sedamdeset tragova koje su ostavile životinje iz roda pterosaura. Za sada ne možemo odrediti o kojoj se točno vrsti radilo, no znamo da su sudionici ‘gozbe’ na kiši bili maleni, otprilike kao psići korgiji”, ispričala je voditeljica istraživanja Melissa Connely, paleontologinja sa Sveučilišta Casper. Njen suradnik J.P. Cavigelli, geolog s istog fakulteta, bio je taj koji je otkrio da kiša nije otjerala gladna stvorenja. “Neki tragovi prelaze preko udubina od kiše, dok se drugi nalaze ispod njih. Zaključak je jasan – pterosauri su bauljali naokolo i prije i poslije kiše”, objašnjava Cavigelli, dodajući kako su se ove životinje kretale četveronoške. Upravo zato, pogrešno ih je ubrajati u dinosaure – toj porodici pripadaju isključivo gmazovi s uspravnim stavom. Po građi slični pticama, pterosauri su primjer konvergencije, podudarnosti u građi tijela koja se javlja u organizama koji su filogenetski međusobno posve neovisni, ali žive u sličnom okolišu. Od današnjih ptica su ipak bili puno slabiji letači: svijanje njihovih krila nije bilo osobito učinkovito, pa su se zadovoljavali time da lebde zrakom nošeni strujama. Za uzlet im je bio dovoljan kratak zalet s tla ili spuštanje s viših mjesta. “Ovakvi tragovi katkad nam mogu reći više od samih životinjskih kostiju”, kaže Cavigelli. “Možemo ih smatrati nekom vrstom portala u davnu prošlost”. Moramo primijetiti da tragovi koje su gmazovi i kiša ostavili u drevnim stijenama pomalo podsjećaju na neko od apstraktnih platna Jacksona Pollocka!
Piše: Lucija Kapural
