“Moć je dana samo onima koji se usude sagnuti se i podići je. Samo jedna stvar je bitna, samo jedna – usuditi se!” riječi su kojima je ruski književni velikan Fjodor Mihajlovič Dostojevski opisao osobinu kojoj se svi dive ali koja se rijetko viđa, hrabrost. Evo nekoliko povijesnih primjera osoba koje su je posjedovale u izobilju: čak i Chuck Norris iz viceva mogao bi se skriti pred njima!
Kome zvono zvoni? Ne mome suborcu!
Tijekom Prvoga svjetskog rata, američki književnik Ernest Hemingway (1899. – 1961.) kao dragovoljac je služio na talijanskoj fronti. Dana 8. srpnja 1918. godine, u njegovoj blizini eksplodirala je austrougarska minobacačka mina. Premda teško ranjen – u noge mu se zabilo više od dvije stotine šrapnela – uspio je prenijeti drugoga ranjenog vojnika na sigurno. Prije nego što je stigao do cilja, u noge ga je pogodilo i nekoliko mitraljeskih metaka. Nevjerojatan podvig, za koji je nagrađen Srebrnom medaljom za hrabrost, dijelom je utkao u roman “Zbogom oružje” iz 1929. godine, jedno od istaknutih proturatnih djela.
Prst po prst do spasa
Danski avanturist Peter Freuchen (1886. – 1957.), jedan od prvih ljudi koji su istraživali Arktik, od djetinjstva se smijao u lice opasnosti. Upravo ova osobina spasila mu je život kad se, tijekom jedne od ekspedicija polarnim krugom, na njegovu pseću zapregu srušila snježna lavina. Zarobljen u ledenom skloništu, kilometrima udaljenom od kampa u kojem je bio smješten ostatak istraživačkiog tima, nije se mogao nadati sretnom ishodu. Kako su dani prolazili a zalihe hrane – i kisika – se stanjivale, sve više je vjerovao kako će ondje, u ledenoj pustoši, ostaviti kosti. Radilo se, međutim, o čovjeku koji se ne predaje. Kad se snježna mećava stišala, od komada vlastita zaleđenog izmeta napravio je oruđe te pomoću njega uspio prokopati put na slobodu. Pokušao se osoviti na noge, ali nije mogao: usiijed teških ozeblina, prste mu je zahvatila gangrena. Imao je dva izbora: pomiriti se sa sudbinom i umrijeti ili uhvatiti nož i odrezati vlastite prste. Ne razmišljajući ni sekunde, odabrao je potonje. Liječnici su mu kasnije amputirali čitavu nogu, ali bila je to mala cijena za ono što je Freuchenu bilo najvažnije – preživjeti!
Čovjek koji je operirao samoga sebe
Leonid Ivanovič Rogozov (1934. – 2000.), liječnik koji je od 1960. do 1961. godine bio dijelom sovjetske ekspedicije na Antarktici, izveo je nevjerojatan podvig: odstranio je vlastito slijepo crijevo!Izbora baš i nije imao. Bio je, naime, jedini liječnik stacioniran u istraživačkoj postaji. Operacija, koja je trajala gotovo dva sata, bila je uspješna, no ne usudimo se niti zamišljati kakvu je bol siroti čovjek pretrpio režući sam sebe bez anestezije…
Može i bez ruke
Slavni britanski admiral Horatio Nelson (1758. – 1805.), jedan od najvećih stratega u povijesti pomorskih ratova (na slici!), teško je ranjen u bitci kod Tenerifea 1797. godine. Kad se njegova flota, pod okriljem noći, iskrcala na tome kanarskom otoku, zasuli su ih plotuni iz španjolskih topova. Neprijateljska kugla Nelsona je pogodila u trenutku kad je njegov čamac pristao na plažu. Ozljeda je bila stravična: kost nadlaktice raspršila se u komadiće, a krvarenje je bilo toliko snažno da je ranjenik morao biti prevezen natrag na admiralski brod, na hitnu operaciju. Luđački hrabar, odbio je da ga odbaci obližnja fregata, jer bi u tom slučaju trebalo izvijesiti znak da su Britanci u nevolji. Umjesto toga, naredio je da ga na admiralski brod prebace običnim čamcem. Brodskom kirurgu je potom, hladan kao špricer, rekao: “Oslobodite me ovoga beskorisnog komada mesa!”. Nepunih pola sata nakon što su mu odrezali ruku i bacili je u more, neuništivi Nelson ponovno je izdavao naredbe svojim kapetanima!
Piše: Lucija Kapural
