Iračka nogometna reprezentacija: Mučenjem do slave

Ono što nas pokreće u sportu, kao i u nekim drugim stvarima jesu strast i radost, barem u početku. Kako godine prolaze ako ste dobri u nečemu onda tijekom vremena to postaje posao i postupno, gotovo neprimjetno, radost ustupa mjesto osjećaju odgovornosti. Ukoliko postanete toliko dobro da se vaše ime povlači po medijima onda ulozi postaju veći, tada vas prate na svakom koraku i ukoliko ste pogriješili ili imali loš dan započinju linčevi na društvenim mrežama, a sportski kritičari razapet će vas u svojim kolumnama. No, stvari mogu biti i puno gore od toga, o čemu najbolje svjedoči iračka nogometna reprezentacija. O čemu je točno riječ, pogledajte u članku koji slijedi.

Sprega politike i Olimpijskog odbora

Iračka povijest nogometa nema dugi vijek, započela je tek 1948. godine osnivanjem Iračkog nogometnog saveza. Najveći uspjeh ova nogometna momčad postiže u osamdesetim godinama 20. stoljeća, upravo u vrijeme kada je nadzor nad nogometom i Olimpijskim odborom preuzeo sin Sadama Husseina. Od svih sinova svojim sadističkim karakterom Uday je ocu bio najbliži, čak je po tom pitanju nadmašio oca, zbog čega ga je ovaj maknuo s liste nasljednika iako ga je trebao naslijediti upravo on. Kažu da se kao malo dijete radije igrao s ostacima granatama, a ne autićima, kao i da je u srednjoj školi ubio profesora jer mu nije pokazao dovoljno poštovanja. U trenutku preuzimanja nadzora nad Olimpijskim odborom, 1984. godine, Uday je imao samo dvadeset godina i veliku strast prema nogometu, i ako oni koji se razumiju u nogomet tvrde da o njemu nije imao pojma.

Tada je iračka momčad bila toliko dobra da su se plasirali na svjetsko prvenstvo 1986. godine. Jedini priznati gol na tom je prvenstvu u Meksiku dao legenda iračkog nogometa Ahmed Radhi. Vrlo brzo su, nažalost, ispali sa svjetskog prvenstva.


Tri doma: stadion, kuća i zatvor

Uday je smatrao da se dobri rezultati postižu kaznama i utjerivanjem straha. Zbog čega su irački nogometaši imali tri doma: stadion, kuću, i treći zatvor Al Radwaniya, gdje su redovito odlazili, svako prema “zaslugama”. U zatvoru su mogli provesti nekoliko dana ili mjeseci, ovisno o razlogu koji ih je tamo doveo. Tu su ih tukli željeznim šipkama, udarali palicama, vukli po betonu kako bi im, primjerice, oderali sloj kože s leđa, a zatim bi ih tjerali da skoče u kanalizacijsku kadu ne bi li im se inficirale rane na leđima. Kada bi Uday svratio u ćeliju urinirao je po njima, odnosno po njihovim za kaznu obrijanim glavama što je u muslimana posebno poniženje, a sve to kako bi ih kaznio za loše poteze i procjene na utakmicama. U tome je doista i uživao.

Sadamov sin znao je cijelu grupu igrača zatvoriti u jednu ćeliju i tući ih palicama. Izostanak s treninga bi završavao zatvorom. Niti jedan razlog nije mogao opravdati izostanak, ni sprovod ni bolest djeteta, a ako se netko ne bi pojavio završio je u zatvoru. Jednom prilikom nedavno preminuli Ahmed Radi,  dobio je šest udaraca bičem po nogama zbog šest grešaka. Na sreću čuvari su mu bili obožavatelji pa kada su ga odveli u prostoriju za batinanje rekli su mu da viče, a oni su sa strane udarali bičem, dok su mu šesti udarac udijelili jer su se bojali da će Uday provjeriti ima li tragova udaraca po nogama, a ako ih ne nađe bit će u gadnoj nevolji, i oni i on.

Sprava za mučenje

Predstavnici Međunarodnog olimpijskog odbora 2003., u blizini zgrade Iračkog nogometnog saveza, našli su “zgodnu” spravicu koja podsjeća na srednjovjekovnu napravu za mučenje. Bila je to sprava dovoljno velika da se u nju smjesti čovjek, s tim da su na vratima bili šiljci, koji bi zatvaranjem automatski probadali žrtvu. Kako je nekoliko desetaka sportaša netragom nestalo za Udayeve uprave, vjerojatno je barem dio njih završio i u ovom “čudu”. Iste je godine Uday ubijen od strane američkih snaga u Mosulu.

Irački nogometaši do sada nisu ponovili svoj uspjeh iz 1986. I dalje igraju nogomet, i ulaze u jednu od najboljih momčadi u azijskoj regiji.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari